• 2016

    Spore

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    Predstava Spore polazi od problema nezavršivosti rada provedenog u održavanju. Održavamo tijelo, stan, bližnje i biljke, održavamo prijateljstva, odnose, čistoću i odjeću, održavamo infrastrukturu, organizaciju, prostor i tehniku. Održavanje je nevidljiv preduvjet rada i stvaranja. Održavanje je svakodnevna prepreka neometanom radu i stvaranju. Ono ostaje u pozadini, rutinski se ponavlja i naizgled ne dopušta pomak. U svakodnevnoj nezavršivosti rada provedenog u održavanju pomak, promjena i transformacija hiberniraju.

    Tijelo u plesu smatra se slobodnim od inercije rada provedenog u održavanju i smjernosti rada provedenog u proizvodnji. Pokret u plesu oslobođen je društvenih uvjetovanja i prepušten stvaralačkom samoodređenju. Toj pretpostavci slobodnog tijela u plesu BADco. pristupa analizirajući fenomen okreta, obrtaja tijela oko vlastite osi bez mogućnosti napredovanja. Okret kao element ponavljanja “infrastruktura” je plesnog pokreta, ono što ga razlikuje od svakog drugog pokreta, međutim kriza plesa se otvara onda kada okret ne izlazi iz ponavljanja.

    Početno nadahnuće predstava crpi iz poeme Što je nepisanje? američke pjesnikinje Anne Boyer u kojoj se vlastito iskustvo života kao umjetnice, žene, majke, nastavnice, partnerice, aktivistice, prijateljice razlaže sloj po sloj, prekapajući pritom po ritmovima vlastite svakodnevice i njihovim imobilizacijskim učincima.

    BADco. autorski tim:
    Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (koreografska suradnja).

    BADco. se pridružuju:
    Lana Hosni / Emilie Gregersen i Ivana Pavlović / Rebecka Olivia Berchold (izvedba), Helge Hinteregger i Martin Koller (glazba), Igor Pauška (prostor), Silvio Vujičić (kostim), Jasmin Dasović (zvuk), Sara Bundalo (svjetlo), uz sudjelovanje studentica Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples u procesu rada predstave.

    Producent: Danijel Popović

    Fotografije: Damir Žižić

    Hvala: Anne Boyer, Goran Sergej Pristaš, Anna Lea Ourø Jensen, Amalia Kasakove, June Kathrine Lysjø, Karin Bergman, Lydia Margareta Elisabeth Östberg Diakité, Centar za kulturu Novi Zagreb

    Premijera: 27. listopada 2016. u Kinu SC, Studentskog centra u Zagrebu

    Osoblje Studentskog centra u Zagrebu – Kultura promjene: Jelena Erceg (inspicijentica), Krunoslav Dolenec (tehnički realizator), Miljenko Bengez i Mario Vnučec (tehničari svjetla), Danijel Škrbo i Barbara Šimunović (tehničari tona), Stipo Katavić (majstor scene), Dubravko Dolenec (scenski radnik)

    Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

    Rad BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

    Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb i Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu – Kultura promjene.

    Zatvori

  • 2016

    Institucije treba graditi

    PROJEKT

    AKTUALNO

    Institucije treba graditi hibrid je žive izvedbe, filmskog seta i privremenog nastanjivanja prostora napuštenih tvornica ili nedovršenih javnih zgrada, prostora koji su svojedobno bili prostori industrijske proizvodnje, a danas bi trebali služiti kulturi ili kulturnih prostora koji su slaveći industrijsko doba poprimali utopijske formate. Rekonstrukcijom prizora triju predstava BADco. Institucije problematiziraju napeti odnos rada i umjetnosti kroz našu blisku povijesti, koji se simptomatski ogleda i u nedovršenom stanju triju građevina. Prvi dio trilogije realiziran je u rujnu 2015. u prostorima bivše tvornice Rikard Benčić u Rijeci, drugi dio 27. veljače 2016. u Domu mladih u Splitu u suradnji s Platformom 9,81 a treći dio u zagrebačkom Centru za nezavisnu kulturu i mlade POGON, to jest bivšem pogonu tvornice Jedinstvo, 04. ožujka 2016.

    Zbivanja uključuju i diskusije o društvenim i ekonomskim aspektima umjetničkog rada, naloga produktivnosti te valorizaciji umjetničkog rada kroz neestetske sfere društvene proizvodnje. U diskusijama sudjeluju umjetnici i kulturni radnici, kulturolozi i analitičari koji promišljaju poziciju kulture u društvenom sistemu, nove institucionalne modele i probleme institucionalizacije suvremene umjetničke prakse.

    Zatvori

  • 2015

    Oči se rastopile

    PREDSTAVA

    Siniša Ilić: Mediteran

    U 15 godina rada BADco. često se događalo da se već realizirane predstave nađu u neobičnom i radikaliziranom stjecaju s političkim okolnostima iako sami radovi BADco. nisu nikad smjerali političkoj reprezentaciji. Naše predstave nikad nisu nastajale po “stvarnim događajima”, ali su ih događaji činili “stvarnima.”

    Predstava Oči se rastopile pokušaj je da se već dovršeni izvedbeni sklopovi koje je stvarnost pribiližila činjeničnosti masovnih smrti po plažama Mediterana i terorističkih napada u Europi preispitaju upravo u svom izvorištu: ekscesu jasnoće, transparentnosti, vidljivosti. Ekstremna transparentnost slika mrtvih tijela oblivenih suncem Mediterana postaje svakodnevicom njegovih plaža. Plaža koja je nekad bila toposom ekstremnih vizija rata u filmovima, slikama i predstavama o atomskim pokusima, danas je mjesto bezimenih mrtvih, mnoštva neimenovanih koje se svodi na društvenu činjenicu – Arap. Nedavno su to bile plaže Palestine, danas su to plaže Libije, Tunisa, Grčke…

    Siniša Ilić: Mediteran

    Predstavom Oči se rastopile koja će se razvijati kao “pogled u razvoju” nastavak je istraživanja stalne pozadinske teme kolektiva – odgovornosti za viđeno, a nastaje u suradnji Goranom Ferčecom (dramaturgom), Sinišom Ilićem (scenografom), Petrom Milatom (filozofom), Alenom i Nenadom Sinkauzom (glazbenicima), Jasminom Dasovićem (dizajnerom zvuka), Alenom Vukelićem (dizajnerom svjetla) i Silvijem Vujičićem (kostimografom).

    Projekt je ostvaren u koprodukciji s Festivalom Perforacije udruge Domino.

    Zatvori

  • 2014

    Manje zlo

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    solo povorka

    (1 of 1)-2

    “Noć je. Spavate, spokojno sanjate. Odjednom, tlo pod vama počinje se tresti. Trešnja se postepeno pojačava, gubite ravnotežu očajnički se hvatajući za koju god stabilnu stvar da se održite na nogama. Vibracije se penju vašim tijelom, stežu unutarnje organe sve dok ne stignu u prsa i grlo onemogućavajući disanje. Točno u momentu gušenja tlo pod vašim nogama se rastavlja, zijevajući prema razjapljenom tamnom ponoru. Tiho vrišteći, spotičete se i padate, padate slobodnim padom u nešto što izgleda kao jama bez dna. A onda, bez najave, nekakva tvrda površina zaustavlja vaš pad. U bolnom trenutku sudara, kao da ste to mogli predvidjeti, budite se. Ali nema olakšanja jer u tom dijeliću sekunde čujete prodoran zvuk koji vas šokira do srži. Ogledate se oko sebe, ali ne vidite ruševine. Iskačete iz kreveta, trčite van. I opet ne vidite ruševine. Što se dogodilo? Jedina stvar koja vam je trenutno jasna jest da nećete ponovno usnuti jer ovaj susret još uvijek odjekuje vašim tijelom.”

    Steve Goodman iz Sonic Warfare: Sound, Affect, and the Ecology of Fear

    Krenete i nekamo stignete. Ili ne. Gledate i nešto vidite. Ili ne. Mjesto na koje dođete neće još dugo postojati, stvari koje vidite čine se kao prijetnja. Ono što veže konkretno mjesto, njegovo vrijeme i trajanje možda je ritam, ritam koji tvori ples, ritam koji tvori strah, ritam koji tvori užitak. U novoj predstavi BADco. ritam tvori vrijeme koje nosi prijetnju, vrijeme koje otkucava, vrijeme koje zakucava. Ukoliko više nije povorka mrtvaca, povorka staleža nego lanac vibracija, elektromagnetskih valova i afekata, kako se pleše suvremeni danse macabre ako ne kao kolektivna solo izvedba?

    Naša svakodnevica razmata se kroz različite vremenske cikluse poput kalendarskih, dnevnih i lunarnih, životnih, somatskih i mehaničkih. Ritam je fenomen koji povezuje mjesto i vrijeme te vremenu daje svojevrsnu infrastrukturu. Tempo, izbor trenutka, trajanje, frekvencija, slijed i ritam međusobno su uvjetujuće strukture vremena, a plesna izvedba kao ograničena vremenska slika prostornih promjena uživa angažman upravo tih struktura. Rad na ovoj predstavi temeljio se na istraživanju tzv. ritmoanaliza, odnosno uvida u ritmičke strukture svakodnevice te istraživanju raspona različitih relacija ritmova, frekvencija i modusa mjerenja vremena. No plesna izvedba, bilo da je umjetnička, rekreativna, religiozna ili društvena samo je jedna od frekvencijskih taktika utapanja u zvučne prostore koji stvaraju odgovarajuća afektivna stanja – užitak, iritaciju ili strah.

    Pokušaj tijela da dosegne razinu uronjenosti u ples jedno je od mitoloških mjesta diskursa o plesu. Ne više tijelo koje pleše, nego tijelo koje je plesano, pretpostavlja da je tijelo u plesu specifična vrsta objekta u kontinuitetu s drugim materijalnim objektima, svojevrsno zgušnjavanje materije u općem kontinuitetu kretanja.

    Koreografiju u predstavi smo radili pokušavši odbaciti romantičarsku ideju da je tijelo generator kretanja zanimajući se za njegovu posredničku, ali i otporničku ulogu u različitim serijama kretanja, gledanja i vibracija koje ulančavaju žive i nežive posrednike kroz postupke prevođenja, konformacije, kompozicije itd. Zato smo se morali spustiti na razinu “podzemnih tijekova” plesne izvedbe; infrastrukture plesa na razini organizacije tijekova, pozadinskih ritmova, elementarnih tjelesnih funkcija i njihovog visceralnog učinka. BADco.

    Predstavu koreografski nose Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš, a izvedbu Zrinka Užbinec.

    Dramaturgija i postav: Goran Sergej Pristaš

    Glazba i zvučne sugestije: Alen i Nenad Sinkauz

    Ideja i izrada kostima: Silvio Vujičić

    Dizajn zvuka: Jasmin Dasović

    Produkcija: Lovro Rumiha

    Asistentica produkcije: Vanja Zubović

    Fotografija: Dinko Rupčić

    U predstavi se koriste zvučni fragmenti iz filma Idi i gledaj Elema Klimova, poeme Četiri kvarteta u interpretaciji autora T.S. Eliota te pjesme Needles And Pins The Searchers.

    “Da biste došli do onog što niste
    morate putom na kojemu niste.
    I ono što ne znate jedino je što znate
    i ono što imate jest što nemate
    i tamo gdje ste jest gdje niste.”
    T.S. Eliot iz Četiri kvarteta, prev. Antun Šoljan

    Bilo da su stvarni ili imaginarni, živi ili neživi, svatko mora oformiti vlastite posrednike. Riječ je o seriji: ako ne pripadate seriji, makar bila potpuno imaginarna, izgubljeni ste. Posrednici su mi potrebni da se izrazim, a oni se nikad ne bi izrazili bez mene: uvijek se radi u grupi, čak i kad se čini da to nije slučaj.”
    Gilles Deleuze

    Premijera: 16., 17. i 18. 10. 2014. @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

    Reprizne izvedbe u 2015. : 27. i 28. 1. 2015. u 21 h @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

    Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

    (1 of 1)

    Zatvori

  • 2014

    Stranac

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    The Stranger

    Inspired by the novel “The Stranger” by Albert Camus

    Departing from the problem of the absence of (com)passion and expected emotional reactions, the STRANGER project, using Camus’s antihero Meursault, provides a view of the social and systemic hypocrisies that are hidden behind relationships based on transparency. This stage reading of THE STRANGER focuses on three dominant images borrowed from the novel: the situation of confession, prison, and the moment of the murder itself as the point where all of the novel’s forces accumulate. Shedding light on a narrative and discourse as an attempt to explain what happened generates the level of confession, the law of transparency. Constructing a transparent choreographic score examines, in terms of mise-en-scène, the performative potency of the situations and atmospheres inscribed in the novel. Finally, with light literally shed upon it, the murder, as the central point in the narrative, is presented as a tableau of a continual threat and a stage image that constantly remains incomplete in the spectator’s eye, in its poetic character, always incomplete in waiting for a visual release, unclear because too clear.

    Goran Sergej Pristaš –  directing

    Goran Ferčec – dramaturgy and text

    Nikolina Pristaš – choreography and performance

    Zrinka Užbinec – choreography and performance

    Ana Kreitmeyer – choreography and performance

    Petar Milat – textual contribution and performance

    Alen Sinkauz – music and performance

    Nenad Sinkauz – music and performance

    Siniša Ilić – drawings and stage design

    Silvio Vujičić – costume design

    Alan Vukelić – light design

    Jasmin Dasović – sound design

    Iva Dežmar – mask

    Lovro Rumiha – production

    Special thanks – Maria Tsitroudi, Anders Paulin

    They always came for one at dawn; that much I knew. So, really, all my nights were spent in waiting for that dawn. I have never liked being taken by surprise. When something happens to me I want to be ready for it. That’s why I got into the habit of sleeping off and on in the daytime and watching through the night for the first hint of daybreak in the dark dome above. The worst period of the night was that vague hour when, I knew, they usually come; once it was after midnight I waited, listening intently. Never before had my ears perceived so many noises, such tiny sounds. Still, I must say I was lucky in one respect; never during any of those periods did I hear footsteps. Mother used to say that however miserable one is, there’s always something to be thankful for. And each morning, when the sky brightened and light began to flood my cell, I agreed with her. Because I might just as well have heard footsteps, and felt my heart shattered into bits. Even though the faintest rustle sent me hurrying to the door and, pressing an ear to the rough, cold wood, I listened so intently that I could hear my breathing, quick and hoarse like a dog’s panting—even so there was an end; my heart hadn’t split, and I knew I had another twenty-four hours’ respite.
    Albert Camus: Stranger

    The Stranger

    In 1951 the abstract painter Willem de Kooning commented on the radical visuality unleashed by the atomic bomb. The advent of atomic light signaled, for de Kooning, the absolute transformation of visual representation: “Today, some people think that the light of the atom bomb will change the concept of painting once and for all. The eyes that actually saw the light melted out of sheer ecstasy. For one instant, everybody was the same color. It made angels out of everybody.”
    An atomic visuality, forged in the spectacular visuality of the atomic or A-bomb, an A-visuality. De Kooning’s reflection on the atomic detonation and its effect on visual representation is marked by religious excitement and confusion. The sadistic metaphysics of his account, the cruel suggestion of redemptive ecstasy in the monochromatic annihilation, conveys de Kooning’s uneasiness in front of the atomic spectacle.
    His language charts the limits of figuration before the visual event that may have changed “the concept of painting once and for all.” “The eyes that actually saw the light,” those who witnessed and understood (or were converted), also lost their vision; in the sacrificial logic of de Kooning’s passage, the witnesses exchanged their eyesight for a sublime visuality: the eyes of those witnesses “who saw the light melted out of sheer ecstasy.” Ecstatic, outside, blinded. The last form of light, perhaps, that anyone needed to see. The last light of history, according to de Kooning, or the light at the end of history. (…)
    The atomic blast that melted the eyes of angels brought forth a spectacle of invisibility, a scene that vanishes at the instant of its appearance only to linger forever in the visual world as an irreducible trace of avisuality.
    Akira Mizuta Lippit: Atomic Light

    Excerpts from the following texts were used in the performance:
    Albert Camus: The Stranger
    Albert Camus: Summer in Algiers
    Mahmoud Darwish: Identity Card

    Books we refer to in the performance:
    Akira Mizuta Lippit: Atomic Light (Shadow Optics).
    Georges Didi-Huberman: Survivance des lucioles
    Alexander Garcia-Düttmann: Visconti: Insights into Flesh and Blood

    The film Juke box (1966) by Ante Verzotti is screened during the performance.

    Premiere: June 27th and 28th 2015 @ Zagreb Dance Center, Ilica 10, Zagreb, Croatia

    Project supported by: Zagreb City Council for Education, Culture and Sport; Ministry of Culture of Republic of Croatia, Zagreb Dance Centre.

    Project is a coproduced by Perforations Festival (Domino)

    Zatvori

  • 2014

    Crtač

    PREDSTAVA

    Drawing by Siniša Ilić

    Crtač je u ateljeu prepunom predmeta s ograničenom funkcijom, u kojem izvođači, između ostataka i zajedno s njima, koreografiju posvećuju susretu s odrazom, pokušaju da izdrže ovisnost o vlastitoj slici, njezinom porijeklu i njezinoj izložbenoj vrijednosti.

    “Iako gledatelj u Crtaču ne ustaje s mjesta, ne “participira” i ne “sudjeluje” u izvedbi, njegova je pozicija višestruko problematizirana. Proces uzvraćanja pogleda tako se ne tiče mehanike toga da izvođači gledaju publiku, pa smo na taj način izloženi i aktivirani, nego da intenziviraju našu gledateljsku poziciju bez da su na nas uopće svrnuli pogled.“

    Una Bauer, Kulturpunkt

    Predstava Crtač nastaje u nizu susreta BADco. s likovnim umjetnikom Sinišom Ilićem, piscem i dramaturgom Goranom Ferčecom i studentima plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples koji stažiraju u BADco. Po dvomjesečnom zajedničkom radu predstava će rezultirati razilaskom suradnika: BADco. će izvoditi svoju, a studenti iz Kopenhagena svoju verziju čije je sličnosti i razlike samo donekle moguće predvidjeti.

    Popis autora koje ćete sresti:

    Pravdan Devlahović (izvedba)

    Goran Ferčec (dramaturgija)

    Fuji Hoffmann (izvedba)

    Siniša Ilić (crteži i scena)

    Ana Kreitmeyer (izvedba)

    David Kummer (izvedba)

    Goran Sergej Pristaš (režija)

    Nikolina Pristaš (koreografija)

    Olivia Riviere (izvedba)

    Zrinka Užbinec (izvedba)

    Autori koji su otišli:

    Ingvild Bertelsen (izvedba)

    Meleat Fredriksson (izvedba)

    Sandra Liaklev Andersen (izvedba)

    Nanna Stigsdatter Mathiassen (izvedba)

    Karis Zidore Christensen (izvedba)

    Softver je izradio Daniel Turing, a dodatno razvio Anton Koch.

    “Kad muškarac započne posvećenje prije nego što stupi u odnos sa svojom ženom s blaženom nakanom, sveti duh načinjen istovremeno i od muškarca i od žene uzdignut je nad njim.

    I Sveti, blagoslovljen bio, šalje izaslanika koji je zadužen za ljudske embrije, i dodjeljuje mu taj (poseban, specifičan) jedinstveni duh, i ukazuje mu na mjesto kojem treba biti povjereno.

    To je značenje rečenice “Noć je kazala, muško dijete je začeto.” (Job 3:3).

    “Noć je kazala” tom jedinstvenom izaslaniku, “muško dijete je začeto” od toga i toga.

    I Sveti, blagoslovljen bio, tom duhu zatim daje sve zapovijedi koje On želi dati, što su već ranije rastumačili.

    Zatim duh siđe zajedno sa slikom (tselem), onom u čijoj je sličnosti [ diyokna] [ duh] bivao gore (iznad). S tom slikom čovjek raste; s tom slikom prolazi kroz svijet. To je značenje rečenice “Sigurno čovjek prolazi sa slikom” (Ps. 39:7).

    “Dok je slika s njim, čovjek preživljava u svijetu… Ljudski dani postoje kroz sliku i o njoj su ovisni.”
    Zohar

    "Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekidač, a iznenadni bljesak svjetla zasjeni nam oči. Upitasmo ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao nas je odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio je da se ne može. Električne instalacije su tako uređene – ili sve ili ništa.

    Kad smo otvorili oči, učinilo nam se da je prostorija zbog bjeline još blistavija. Pred nama nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su nam bole oči."
    Albert Camus: Stranac

    Produkcija: Lovro Rumiha

    Autor vizuala: Siniša Ilić

    Premijera: 22., 23. and 24.1. 2015. @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

    Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

    Drawing by Siniša Ilić

    Zatvori

  • 2013

    Strgane izvedbe

    INSTALACIJA

    Broken Performances

    Svaki kolektivni kazališni proces kreće susretom pa tako i svaki sklop zaživjelih odnosa među autorima, institucijama i gledateljima ima karakter ishoda susreta: mogao se i ne dogoditi iako se dogodio. Princip uvjetovanja susreta jest stalno stanje nedovršenosti, nedovršenost ne kao nepotpunost, nego kao načelo stvaranja kroz prekidanje – premijerno, interpretativno, ekonomsko… Taj princip ne kreće od načela nužnosti, od načela da segmenti umjetničkog procesa proizlaze iz nužnosti nego da postaju nužnima. Svi su susreti, kao i ishodi, izloženi slučaju pa se i njihova uvjetovanja mogu odrediti isključivo radom unatrag.

    Relativno brzi ritam proizvodnje predstava, upućenost umjetnika prvenstveno na budući život  i distribuciju novih djela, susljedno tome i kronični nedostatak vremena za sagledavanje minulog rada i javnih tragova tog rada provociraju potrebu za osvtranjem, za usporavanjem, za prekidom kao umjetničkom gestom koja, zauzvrat, omogućuje stvaranje uvjeta za nove početke. Ova instalacija jedno je takvo povlačenje kočnice sa željom: Ponovno razmisliti o nečemu. Vidjeti kako radi. Čuti zvuk prekida.

    Instalacija Strgane izvedbe pisanje je “sa strane” naše primarne umjetničke proizvodnje i nosi ime vlastitog procesa nastajanja; valjalo je strgati izvedbu u niz bilježaka, dojmova, iskustava, opažaja ne bi li je se moglo vidjeti ponovno ne kroz interpretaciju značenja koja proizvodi, nego kroz način na koji radi, susrete koji su se mogli dogoditi i njezinu malu moć da nešto i ustanovi.

    Predstava koju smo podvrgli tom analitičkom procesu je Fleshdance (2004), nastala kao problemsko istraživanje slikarskih triptiha Francisa Bacona.

    Broken Performances

    Instalacija je realizirana u suradnji izvedbenog kolektiva BADco. sa snimateljem Ivanom Slipčevićem – Slipkeom, montažerom Bojanom Perićem i likovnim umjetnikom Igorom Pauškom. Autori tekstova proizašlih iz procesa analize su Goran Sergej Pristaš i Zrinka Užbinec, a u instalaciji se još koriste i fragmenti iz tekstova Marcela Prousta, Samuela Becketta i J. G. Ballarda. Glazba, kostimi i video korišteni u instalaciji pripadaju originalnoj predstavi.

    U postavu se koristi ALVES, sustav za algoritamsku montažu video materijala uživo, autora Daniela Turinga. Video skripte (ALVES): Tomislav Medak. Stručni suradnik: Anton Koch.

    Autorski tim predstave Fleshdance čine Nikolina Pristaš (koreografija i izvedba), Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec (izvedba), Ivana Ivković i Goran Sergej Pristaš (dramaturgija), Silvio Vujičić (kostimi), Helge Hinteregger (glazba), Oliver Imfeld (video).

    Instalacijski postav Strgane izvedbe uključuje i jedinice žive izvedbe na svaki puni sat tijekom cijelog trajanja izložbe.

    Otvorenje instalacije biti će u srijedu 04.12.2013. u 20:00 u Galeriji Nova (Teslina 7, Zagreb), a izložba ostaje otvorena do subote 07.12.2013. u radnom vremenu galerije.

    Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH

    Otvorenje instalacije biti će održano u sklopu Salona Eksplodirani prikazi izvedbe – poprišta analize, poprišta poetike, javnog događanja LABO21 – Evropske platforme za interdisciplinarna istraživanja umjetničkih metodologija partnera BADco. (Zagreb), Random Dance (London), Troubleyn (Antwerp) i International Choreographic Arts Centre (Amsterdam). Platforma LABO21 je podržana od programa Kultura Evropske zajednice.

    Hvala WHW – Što, kako i za koga i Galeriji Nova.

    Zatvori

  • 2013

    Dodatak histerije, ubrazanja... - melodrama

    PREDSTAVA

    Dodatak histerije, ubrzanja... - melodrama

    “Smatram da se u kinu možemo bolje povući, jer sjedimo u nepoznatom prostoru okruženi nepoznatim ljudima, ali kad sjednemo da gledamo televiziju s obitelji… tada stvari postaju napete.”
    – Rainer Werner Fassbinder

    U televizijskom razgovoru o raspadu Sovjetskog Saveza Heiner Müller i Alexander Kluge vraćaju se na Brechtovu rečenicu “Nafta se opire petočinki”. U toj rečenici sažet je problem pred kojim se nalazi epski teatar. Kako kroz dramski materijal prikazati historijske procese sa svim njihovim unutarnjim kontradikcijama, napredovanjima i nazadovanjima koji nadilaze likove i njihove međusobne odnose? To isto pitanje – što je prikazivanju organizirajućih načela današnjice adekvatan dramski materijal – problemski je ulog i predstave Dodatak histerije, ubrzanja…

    Nafta jest i dalje problem epskog prikazivanja, ali ona je iz današnje perspektive i nevidljivi supstrat kolanja energija i materije u suvremenom društvu. Podloga za trajnu ekspanziju proizvodnje i konzumacije u cilju akumuliranja kapitala koja prijeti da planet dovede do antropogenog uskuhavanja. Žitka tekućina koja nas nepregorivo vezuje uz očuvanje trenutnog načina života.

    Povlačenje kočnice lokomotive povijesti Benjaminova je metafora revolucionarnog prekida nepodnošljivog razvoja moderne. Metodološko pitanje katapulta za metafore, dakle formalnog registra u kojem dramsko zbivanje može uprizoriti historijske procese, okosnica je razgovora između Heinera Müllera i Alexandera Klugea. Scenski postaviti kompleksnost povijesnih previranja i društvenih odnosa nije pitanje teatarskog dokumentiranja zbilje, već brehtijansko pitanje funkcionalne transformacije sredstava kojima predstavljamo tu zbilju. Polemizirajući s tendencijama u današnjem teatru, tu Müllerovu intuiciju mogli bismo prevesti u kritiku da politički ulog teatra nije u tome da prikaže drukčiju društvenu zbilju, već da postojeću društvenu zbilju prikaže pod drukčijim uvjetima.

    Dodatak histerije, ubrzanja... - melodrama

    Predstava je postavljena u alternativno televizijsko okruženje, u drukčiji ciklus kolanja slika i društvenog komentara zbilje. Ako je televizija bila suputnik zlatnog doba društva blagostanja, posttelevizijsko vrijeme novih ekranskih tehnologija suputnik je njegovog razaranja. Posttelevizijsko vrijeme, u kojem se medijatizirani horizont društvenog trenutka atomizira, istodobno je i stanje nove agonije tzv. srednje klase, novo melodramatsko stanje kojim dominira opći osjećaj nezadovoljstva jednom naizgled temeljito blokiranom društvenom zbiljom koju treba mijenjati – iako iz svakodnevnog iskustva ostaje nedokučivo kako je mijenjati. Naboj tog agonijskog rastrojstva i predreflektirane ideologije nemoći ova predstava gradi i razgrađuje, dovodeći izvedbom intenzitet tog naboja do nužnosti njegovog prekida: “Kada sva ta masa stvari ne kola sve brže i brže, postojeće stvari pretvaraju se u duhove vremena.”

    Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer / Darija Doždor, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec

    Koncept i dramaturgija: Tomislav Medak

    Oblikovanje dramskog materijala: Goran Sergej Pristaš

    Dramaturgija: Ivana Ivković

    Produkcija: Lovro Rumiha

    Softver za algoritamsku video montažu ALVES: Daniel Turing

    Dizajn kostima: Silvio Vujičić

    Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić

    Oblikovanje zvuka: Jasmin Dasović

    Scenografija: Miljenko Sekulić Sarma

    Rekvizita: Ana Ogrizović

    Glazba: Alban Berg, Wozzeck

    Prijevod: Tomislav Medak

    Fotografije i video: Dinko Rupčić

    Asistentica produkcije: Marta Klepo

    Odnosi s javnošću: Ana Kovačević

    Oblikovanje tiskanih materijala: Dejan Dragosavac Ruta

    U predstavi koristimo razgovor Alexandera Klugea s Heinerom Müller pod naslovom Pjesnik kao katapult za metafore. Zahvaljujemo Alexanderu Klugeu na dopuštenju da ga upotrijebimo. Predstava je nadahnuta djelom Douglasa Sirka, Rainera Wernera Fassbindera, Pine Bausch, Michaela Heinricha, Timothyija Mitchella, Nannija Balestrinija i kolektiva Midnight Notes.

    Predstava je pripremana u umjetničkom centru SKOGEN u Göteborgu, Švedskoj, u Centru za kulturu Novi Zagreb, Centru za kulturu i informacije Maksimir i POGON – centru za nezavisnu kulturu i mlade.

    Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

    Predstava je dio projekta TIMeSCAPES – slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu – partnera BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Beč), Teorija koja hoda – TkH (Beograd) i Film-protufilm (Zagreb). Platforma TIMeSCAPES je podržana od programa Kultura Evropske unije.

    Hvala: AVC Zagreb

    Zatvori

  • 2013

    Prirodu treba graditi

    PROJEKT

    Umjetničko-ekološko kampiranje na Jakuševcu 14.-15.09.2013.

    Prirodu smo navikli shvaćati kao nešto što je "tamo", drugdje od nas, izvan kulture, čovjekovog upravljanja i gdje je svaka promjena samo negativna. Međutim, u divljini koju čine i ljudi i životinje, kako kapital, tako i kultura, koliko ekonomski interesi, toliko i politička (samo)volja, nema više onog drugog mjesta prirode, kao što nema niti mjesta isključive čovjekove dominacije. Između sajmišta rabljene robe i odlagališta smeća skloni smo prepoznati samo jedan korak u procesu gomilanja otpada. Pozivamo Vas da zajedno barem privremeno naselimo prostor tog koraka i otvorimo pitanja kako drugačije odlagati otpad i kako drugačije vidjeti prirodu. Pozivamo Vas na 24-satno kampiranje na livadi između Savskog nasipa i rijeke Save, pored zagrebačkog komunalnog odlagališta otpada Prudinec/Jakuševac i sajma rabljene robe Hrelić. Naselimo kroz 24 sata jednu od ekološki najproblematičnijih zagrebačkih zona zajedno s umjetnicima, aktivistima i stručnjacima koji će tijekom 24-satnog programa izvesti svoje performanse, izložiti radove i otvoriti diskusije na teme ekologije i grada, otpada i njegovog zbrinjavanja. Pridružite se u kampu svojim šatorom, kamp kućicom ili vrećom za spavanje, sudjelujte u diskusijama, pratite izvedbe i provedite noć na lokaciji privremenog umjetničko-istraživačkog kampa. Projekt Prirodu treba graditi posvećen je upravo preminulom umjetniku i prijatelju, Željku Zorici Šišu, čiji će performans 12 stolica biti izveden prema njegovim uputama u okviru kampa. Cijelo zbivanje uokvirit će 24-satna izvedba predstave Ima li života na sceni? BADco., a svoje će umjetničke intervencije i radove izvesti medijski umjetnici Ana Hušman i Davor Sanvinčenti, glazbenici Alen i Nenad Sinkauz te likovni umjetnik Slaven Tolj. O problematici zbirnjavanja otpada govorit će Tomislav Tomašević iz Zelene akcije, Saša Avirović iz čakovačkog komunalnog poduzeća ČAKOM i Svjetlana Lugar ispred projekta Mamutica za čist okoliš. Također, u nedjelju ujutro Parkticipacija, udruga za promicanje urbane agrikulture, održat će dvije kratke radionice na temu Hrana a ne smeće: Kućno kompostiranje i sijanje u reciklirane posude. Kamp će biti postavljen na livadi između Savskog nasipa i rijeke Save, preko puta sajma rabljene robe Hrelić i s pogledom na zagrebačko komunalno odlagalište otpada Prudinec/Jakuševac, od 14. rujna u 10 sati do 15. rujna u 12.00.

    Organizacija: BADco. uz pomoć Zelene akcije.

    Program

    10.00 BADco.: SURFACE FORENSICS
    11.00 NASTAMBA
    12.00 BADco.: SLOBODNO TIJELO
    13.00 BADco.: BUDUĆI PRATRAGOVI I
    14.00 BADco.: ONAJ KOJI NEDOSTAJE
    15.00 BADco.: PHILIP MARLOWE
    16.00 BADco.: AEOLIA
    17.00 12 STOLICA, performans prema prijedlogu Željka Zorice Šiša
    17.45 BADco.: BUDUĆI PRATRAGOVI II
    18.00 izlaganje: Tomislav Tomašević (Zelena akcija): SMEĆE I GRAD
    19.00 BADco.: BREATHING:OUT:STAGE:FRIGH
    19.15 izlaganje: Saša Avirović: PRIMJER DOBRE PRAKSE GOSPODARENJA OTPADOM - ČAKOVEC
    20.00 Slaven Tolj: DIJAGNOZA
    20.30 BADco.: PASTORALA
    21.00 Ana Hušman, Alen i Nenad Sinkauz: TOLIKO PITANJA, zvučni performans
    21.30 BADco.: STVOR
    22.00 Alen i Nenad Sinkauz: KONCENTRAT, zvučni performans
    23.00 BADco.: POSTAJANJE ČOVJEKOM
    23.30 BADco.: POSLJEDNJA VHS SNIMKA SA ZEMLJE S KOMENTAROM JACQUESA DERRIDE, 2011.
    24.00 BADco.: KRAJ
    06:03 Davor Sanvičenti: PRIRODU TREBA GRADITI
    08.00 12 STOLICA (nastavak), performans prema prijedlogu Željka Zorice Šiša
    09.00 BADco., Alen i Nenad Sinkauz: BUDUĆI PRATRAGOVI III
    10.00 radionica: Parkticipacija: HRANA A NE OTPAD: KUĆNO KOMPOSTIRANJE I SIJANJE U RECIKLIRANE POSUDE

    * podrška: 7 ležalja iz iz eko-umjetničkog projekta Reciplaža, autori: Darko Fritz, Sanda Hančević, Valerija Jurjević, 2008-11.

    Zatvori

  • 2013

    TVolution will not be televised

    INSTALACIJA

    TVolution will not be televised

    Products can be attacked only with counterproducts. Television criticism must set out from the historical corpus of the medium, namely, television as an industrial enterprise. What is more, any self-determination of the viewers, as the foundation of a possible emancipatory development of television, must measure itself against this industrial dimension: that is, by what cannot automatically be detected within an individual broadcast. Television can be transformed not on the level of the individual program, but of its entire history, which determines that program.

    – Oskar Negt, Alexander Kluge: Public Sphere and Experience

    Televizija, javni medij, pratilac poslijeratnom usponu države blagostanja, no medij čije zlatno doba je prošlo. Komercijalizacija televizije pomiče njezinu društvenu funkciju iz one generatora zajedničkog iskustva prema marketinškom stroju. Danas, kada je suputnik razaranja te iste države blagostanja, televizija kao medij simptomatično odražava fragmentiran društveni doživljaj tjeskobe.

    TVolution will not be televised je protuprijedlog televiziji kakvu poznajemo. Ova izvedbena instalacija je zatvorena petlja televizijskog okoliša napučenog izvedbenim intervencijama u polju melodramatskog kao dominantnog društvenog sentimenta naše epohe.

    TVolution will not be televised koristi ALVES  sustav za algoritamsku montažu video materijala uživo nastao u suradnji s njemačkim dizajnerom sučelja Danielom Turingom. Izvedbena instalacija predstavljena u Göteborgu u travnju 2013 dio je procesa rada na predstavi Dodatak histerije, ubrzanja… – melodrama koja je premijerno izvedena u listopadu 2013.

    Koprodukcija BADco. i SKOGEN

    Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH

    TVolution will not be televised

    Zatvori

  • 2012

    Ima li života na sceni? - Vježbe iz oblikovanja Zemlje

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    IMA LI ŽIVOTA NA SCENI? – vježbe iz oblikovanja Zemlje umjetničko je istraživanje dva povezana skupa problema: stvaranja minimalnih uvjeta za život i činjeničnosti u kazalištu. Naše polazište je u pitanju “Koje su posljedice kazališne fikcionalizacije stvarnosti poput globalne ekološke krize?” Stoga su se obzoru predložaka našli umjetnički i medijski materijali od dokumentarnih snimki osvajanja svemira, preko S.F. proze do ekoumjetnosti.

    Predstava-serija svoj je začetak našla u ideji terraforminga, hipotetskog procesa ciljanog preoblikovanja atmosfere, temperature, površinske topografije ili ekologije nekog planeta ili svemirskog tijela kako bi ga se učinilo sličnim Zemlji te naseljivim zemaljskim organizmima. U namjeri da se realizira kao serijalna, epizodna struktura, predstava će iz nekoliko različitih perspektiva prići ideji scenskog iskušavanja uspostavljanja novih životnih (ali i radnih) uvjeta, međuljudskih odnosa, ekosustava, oblika života, zajednica itd. S jedne strane, cilj nam je reflektirati povišeni stupanj osjetljivosti za budućnost planeta Zemlje, a s druge, status stvarnosti u kazalištu. Dok se njegova socijalna i politička argumentacija sve više artikulira strašću za stvarnim, za dokumentarizmom i “stvarnim ljudima” na sceni, kazalište neizbježno fikcionalizira odnose među ljudima i stvarima, činjenicama i iluzijama. No paralelno tome kazalište jest uvijek svojevrsni zajednički čin, uvijek neka privremena zajednica koja ima svoje sociopoetičke posljedice.

    Ima li života na sceni?

    Predstava ima serijalnu strukturu čiji segmenti će se mijenjati iz prigode u prigodu, od izvedbe do izvedbe. Predstava je u dva navrata prezentirana u radnim uvjetima, a riječka premijera u listopadu 2012. je otvorila ciklus javnih izvedbi u teatru.  Inicijalni projektni prijedlozi razvijeni su kroz niz radionica i suradnji s umjetnicima i stručnjacima izvan kolektiva. Predstava će se nadalje razvijati kroz niz radionica s publikom i drugim stvaraocima, a rezultirajući, novoproizvedeni segmenti će se uključivati u serijalnu i izmjenjivu strukturu predstave. Predstava je namijenjena za izvođenje u kazalištima, galerijama, ali i drugim otvorenim i zatvorenim javnim prostorima.

    Inspirirano radovima i mišlju Timothyja Mortona, Johna W. Campbella, Yone Friedmana, Vlade Marteka, Heraklita iz Efeza, Long Distance Hotel i drugih.

    Ključne riječi: terraforming, ekomimeza, imitiranje, atmosferska ugođenost, biosfera, serija, gravitacijski satovi, instrumentalna koreografija

    Autori: Pravdan Devlahović (izvedba), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (izvedba i koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba).

    Suradnici: Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla), Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka).

    Producent: Lovro Rumiha

    Koprodukcija: BADco. i Domino

    Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
    Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb.

    Zatvori

  • 2012

    Tamno i natrag

    PREDSTAVA

    Tamno i natrag

    Pitaju vas u intervjuu o Vašim opsesijama. Očekujete takvo pitanje, ali Vam se čini previše predvidljivim. Odgovarate unaprijed planiranim odgovorom: “To što ja radim je poput znanosti, a znanost ima puno sličnosti s pornografijom. Izoliraš jedan detalj i izložiš ga promatranju, ponavljanju, permutacijama. U budućnosti će svi gledati samo svoje porniće, svoje eksperimentalne filmove u kućnom kinu… Ta opsesija izolacijom i detaljem, to ja zovem znanstvenom metodom.”

    Tamno i natrag predstava je opsesije, opsesije gledanja, opsesije stvaranja odnosa između gledatelja i gledanog, opsesivne potrage za materijalnošću nevidljivog, neprikazanog i nesadržajnog. Svaka scena u predstavi je i bilješka vlastitog stvaranja, bilješka mogućnosti stvaranja slike, fiziognomije svijeta koji slika obećava te odgovornosti za optičko nesvjesno, za sve što tehnološki proizvedenu sliku razlikuje od magije. Repertoar prikazanog u ovoj predstavi uvjetovan je prevođenjem filmskih procedura, načina filmske proizvodnje u teatar. Inspirirana radovima autora i promišljatelja strukturnog filma Tomislava Gotovca, Michaela Snowa, Slobodana Šijana i dr., predstava ne teži prevođenju iz jednog jezika u drugi nego se pita kako se teatar mora promijeniti kad u njemu želimo prikazati filmski objekt? Ne želeći shvatiti niti film niti kazalište kao medije, nego sklopove želje za samim aparatom prikazivanja, kazališni kolektiv BADco. razumijeva scenarij kao partituru za sliku, kameru kao priručnik za gledanje, a montažu kao pripovjednu funkciju teatra. Kazalište koje nastaje u ovom susretu s filmom mjesto je unaprijed propuštenih prilika koje gledatelju nudi vizualni ugovor sa stvarnošću, ugovor kojim oko postaje izvođač, a teatar gledajuća stvarnost. Vraćajući teatru ono što mu je film početkom dvadesetog stoljeća uzeo, a onda pola stoljeća kasnije napustio, postavljamo si pitanja:
    Gdje je pozicija gledatelja u gledanju? Imamo li veze sa slikama koje gledamo? Tko su neprikazani, nevidljivi ljudi? Kada statist postaje izvođač, a izvođač statist u vlastitoj izvedbi?

    Predstava Tamno i natrag nastavak je projekta Odgovornost za viđeno nastalog  na poziv kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW za 54. Venecijanski bijenale. Publika će imati priliku vidjeti i scensku verziju instalacije s venecijanske izložbe. Za potrebe projekta Daniel Turing razvio je interaktivni računalni sustav koji snima i pohranjuje video materijale te ih algoritamski montira u stvarnom vremenu.
    Instalacija i premijera predstave bit će izvedeni u sklopu zagrebačkog predstavljanja hrvatskog nastupa na 54. venecijanskom bijenalu pod naslovom Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući u veljači 2012.

    Izvođači: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Danijel Ljuboja, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec

    Redatelj: Goran Sergej Pristaš
    Koreografija: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
    Dramaturgija: Ivana Ivković, Tomislav Medak

    Softver: Daniel Turing
    Snimatelj: Dinko Rupčić
    Dizajn kostima: Silvio Vujičić
    Dizajn svjetla: Alan Vukelić
    Zvuk: Jasmin Dasović
    Suradnice na postavu: Ana Martina Bakić i Ana Ogrizović
    Producent: Lovro Rumiha

    U predstavi se koristi tekst Grupno uživanje Antonia G. Lauera a.k.a.Tomislava Gotovca. Prava ustupila Sarah Gotovac.

    U predstavi se prikazuje film BADco. Poglavlje 2: Parametricizam / “No Future” (fotofilm, c/b, 2011.)

    Snimatelj: Dinko Rupčić
    Asistent snimatelja: Hrvoje Franjić
    Montaža: Iva Kraljević
    Izvođači: BADco. i Ivo Kušek
    Arhitektonska vizualizacija: Antun Sevšek
    Crtači: Igor Pauška, Slaven Josip Delalle
    Asistent produkcije: Valentina Orešić
    Izrada objekata: Lidija Živković, Ivana Hribar, Barbara Radelj

    Koprodukcija: BADco., Zagrebačko kazalište mladih
    Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH
    Projekt je dijelom pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb.

    BADco.: "Odgovornost za viđeno", 2011., fotografija: Dinko Rupčić

    Zatvori

  • 2011

    Odgovornost za viđeno

    INSTALACIJA

    Odgovornost za viđeno, fotografija: Dinko Rupčić

    The present times, ridden with the sustained crisis of capitalism, environmental catastrophes and the depletion of common resources, require a reordering of economic and political relations on a global scale. As is repeatedly echoed throughout our work: When there is not enough for everybody, there is no equitable order that can be negotiated. It can function and be understood only on the basis of active policing of differential entitlements and exclusions. Yet attempts to fathom the ongoing reordering of the global space and to imagine a different course of social development to the existing capitalist system run aground at the limits of representation of systemic totality and the fragmention of agency within it. Even in the face of crass injustices, the collective capacity to imagine and project the common future remains captured in images, creating generalised desires, consumerist fragmentation of responsibility and a sense of public progress that are ultimately mobilised to sustain and maximize private profit. Our work reflects this conundrum using what’s most immediate to us as theatre makers: investigating strategies of representation, spatial orderings of representation, future scenarios and asymmetric acts of collective communication.

    This work starts as a spatial gesture: an insertion of the outside space into the exhibition room. The back wall has been replicated in the space, and the non-space behind the original wall now populates the exhibition room. This non-space, found outside, might be any number of things – anything that can be imagined. For all we know it is a theatre scene, a stage – and this exhibition room might be just a backstage. But it’s not quite that – it’s a withdrawal of space, a double negativity: not quite this exhibition space, not quite a different place. Well, it could be anything that can be imagined, but many more things that cannot. Maybe a totality of global processes outside of this room that begs the question of how it can be represented.

    This work endures as a temporal gesture: it records in images the comings and goings. Theatre, our line of work, always requires our presence. It cannot take place if we’re not there. Imagine if we miss a flight! And here we remain in our absence. In recorded images – as you will too. And in images on screens you will see the presence of your absent fellow-visitors, just as you will perhaps witness the absence of your own presence. Become co-present in time with someone who is not with you in the space. The image is a time machine, a transport in time. It opens and forecloses the imagination of the future.

    Responsiblity for Things Seen, photo: Ivan Kuharić

    This work demands a scopic act: the much maligned capacity of images to capture our imagination and to supplant our sociality by its simulation is only commensurate with our capacity to always produce new images, new configurations and new disfigurations of images. Here it’s no different. Produce images we did, attempted to create  images differently we did. And, yet, things don’t stop here. There seems to be something incomplete in images that coax out our action in the receptive act of viewing: our intent capacity to become captured, our passionate passivity in surrendering to our own hijacking, our engaged absorption in the intimacy of images. And it’s not the sovereign, enlightened viewer that is the agent of this activity. Rather it’s a beholder that loses her hold as she becomes immersed in an image and the image loses its clarity as she starts deciphering its detail, unraveling a scene that becomes more and more impossible to relate to as she looks closer and closer, requiring a spiral of reading, a responsibility disturbed by the non-totalizable subject of the image.

    Responsibility for the Things Seen is based on BADco.’s analytical performative principles. It is an evolving work, presented here in Venice as ‘theatre by other means’- through an installation and an intervention. It consists of following elements that form an integral work:

    • A door left open on the back wall of the exhibition space, suggesting an imaginary space behind.
    • The replica of that same wall displaced into the exhibition space letting the non-space outside into this room.
    • Five video displays: three set behind the back wall and accessible through cutouts in the wall, and two on the displaced replica wall.
      • Three videos behind the back wall provide intimate cinematic accounts, each accessible only to one spectator at any one time, of displacements in space, image and human presence. The first is a photo essay. The second is a mix of choreography of performers absent from the actual exhibition space and the inadvertent movement of exhibition visitors who are present. The third display shows a live camera shot processed by software subtracting or adding the human presence in the exhibition space.
      • Two interactive videos on the two replica wall displays show short cinematic narratives algorithmically edited in real time using prerecorded material and live feed from cameras in the exhibition space.
    • Intermittent choreographic interventions during the opening days of the Biennale.

    Presented at the 54th International Art Exhibition – la Biennale di Venezia as part of the Croatian Exhibition, 2011

    Curators: What, How and for Whom/WHW

    Venue: Arsenale

    BADco. are Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Lovro Rumiha and Zrinka Užbinec

    Software and interactive installation: Daniel Turing

    Light design: Alan Vukelić
    Cinematography and still photography: Dinko Rupčić
    Camera assistant: Hrvoje Franjić
    Video editing: Iva Kraljević
    Costumes: Silvio Vujičić
    Architect: Ana Martina Bakić
    Additional performer: Ivo Kušek
    Architectural visualisation: Antun Sevšek
    Draftsmen: Igor Pauška, Slaven Josip Delalle
    Production assistant: Valentina Orešić
    Modelers: Lidija Živković, Ivana Hribar, Barbara Radelj
    Promotional photos: Dinko Rupčić, Ivan Kuharić
    Props production: Zagreb Youth Theatre workshop

    Coproduced by: BADco., Ministry of Culture of the Republic of Croatia and Zagreb Youth Theatre.

    Supported by: City Office for Culture, Education and Sports – City of Zagreb

    Responsiblity for Things Seen, photo: Ivan Kuharić

    Zatvori

  • 2010

    Točka sabiranja

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    Točka sabiranja

    praizvedba:
    26.11.2010. 20:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

    reprizne izvedbe:
    27.-28.11.2010. 22:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
    (različito vrijeme!)

    Točka sabiranja koreografski je eksperiment zadržavanja u suvišku gdje komunikacija u plesu i o plesu oscilira između iskazivog i neiskazivog: inzistirajući na plesnim sredstvima – strukturirajući intenzitet komunikacijskog šuma – proizvoditi specifične uvjete sporazumijevanja u plesu i sporazumijevanja o plesu. Da bi se sporazumjelo bit će potrebno pregovarati o uvjetima razumijevanja.

    Autorice Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer to pregovaranje o uvjetima razumijevanja, razumijevanja koje tek treba doći do sporazumijevanja, provode kroz seriju mutacija plesnog izraza. Jednostavnu početnu koreografiju komuniciraju jedna drugoj kroz plesne pregovore, sporazumijevanja i nesporazume tijekom kojih tek uspostavljene geste gube značenja, a povremeni pogledi i znakovi dlana postaju intenziteti koji mijenjaju kontekst, pretvaraju značenja u suvišak.

    U procesu “hrapavog” prevođenja plesni izraz jedne tako ostaje izložen stalnoj i neprekinutoj plesnoj interpretaciji druge stvarajući koreografsku situaciju koja više nije locirana na tijelima, već između dvaju tijela. Pokušaj pregovaranja, prevođenja, promašaj, objašnjenje koje nismo tražili, nesporazum, pokušaj subivanja. Točka sabiranja je u oku gledatelja, u iluzornoj daljini gdje se dvije paralelne linije sijeku u beskonaćnosti.
    Pregovarački tim: Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš, Zrinka Užbinec

    Koreografija i izvedba: Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec

    Svjetlo: Alan Vukelić
    Kostimi: Silvio Vujičić
    Zvuk: Jasmin Dasović
    Producent: Lovro Rumiha
    Podrška: Pravdan Devlahović

    Zahvaljujemo: sudionicima laboratorija 10 dana 1 jedinstvo

    Projekt pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb i Zagrebačkom centru za kulturu i mlade POGON.

    Projekt podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport i Ministarstva kulture RH

    Točka sabiranja

    Zatvori

  • 2010

    Poluinterpretacije ili kako objasniti suvremeni ples nemrtvom zecu

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    Poluinterpretacije

    Opća popularnost fizičke kulture, ili preciznije “harmonične gimnastike”, kod američke buržoazije na početku 20. stoljeća potječe iz učenja francuskog učitelja govorništva Françoisa Delsartea, autora sveobuhvatnog sustava vježbi osmišljenih u svrhu postizanja vještine prirodnog ponašanja, elegancije i harmonije u glumi i govorništvu. Njegova iznimna pažnja usmjerena na analizu tjelesnog ponašanja te na ovladavanje gestualnom izražajnošću tijela je, osim na popularnu kulturu, izvršila formativan utjecaj i na ideologiju ranog modernog plesa i njegovih tehnika (Isadora Duncan, Loie Fuller, Ruth St.Denis, Ted Shawn…).
    S posebnim fokusom na Delsartesovu pomnu analitiku prirodnosti i arificijelnosti u pokretu, prije svega u govorništvu, ali i glumi zabranjenu paralelnu gestu, u ovoj koreografskoj studiji zanima nas pomak plesa od retoričke geste u proceduralnu retoriku, odnos između “govora” i uvjeravanja u plesu te njegove temeljne oprečnosti spram prirodnosti koja je u suvremenom plesu zamijenila ideologiju lakoće iz baleta.
    Krenuvši od “slike” u podnaslovu parafraziranog Beuysovog antologijskog performansa, zanima nas također kako ples izgleda ne iz perspektive gledatelja ili izvođača nego svih povučenih objekata čija “prirodna” mrtvost uvijek povlači tijelo iz svijeta živih u crnu kutiju nemrtvih.

    Kompozicija i modulacije : Nikolina Pristaš
    Bilješke i blackboxing: Goran Sergej Pristaš
    Dizajn zvuka: Jasmin Dasović
    Dizajn svjetla: Alan Vukelić
    Dizajn kostima: Silvio Vujičić
    Zec: Ana Ogrizović
    Tehnička podrška: Marcell Mars
    Spekulativna dimenzija : Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Ivana Ivković, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec
    Producent:  Lovro Rumiha

    Poluinspirirano radovima: Josepha Beuysa, Françoisa Delsartea, Franza Kafke, Stevena Shaviroa, Brune Latoura i Grahama Harmana.

    Projekt pripreman u: Centru za kulturu Novi Zagreb, POGON – zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, Kulturnom centru Kalvarija (Rijeka)

    Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulure RH

    Premijera: Festival Perforacije, 2010.

    Poluinterpretacije

    Zatvori

  • 2009

    Liga vremena

    PREDSTAVA

    Liga vremena

    Živa književnost ne živi prema jučerašnjem satu, niti prema današnjem, nego prema sutrašnjem. Ona je mornar kojega su poslali gore, na katarku, odakle vidi kako tonu lađe, gleda ledene sante i opake struje koje se ne razlikuju sa palube. Mogu ga skinuti s katarke i privesti kotlovima, u utrobu broda, ali to ne mijenja ništa: drugi će s katarke vidjeti isto što je vidio prvi.
    Mornar je na katarci potreban u buri. Sada je bura, s raznih se strana čuje SOS. Jos se juče pisac mogao mirno šetati palubom, škljocati kodakom (svagdan); ali kome će pasti na pamet da na filmu gleda krajolike i žanr-slike kada se svijet naherio za 45°, zijaju zelena ždrijela, a paluba trešti? Sada se može gledati i misliti samo kao pred smrt: eto, umrijet ćemo – i što će se desiti? kako smo živjeli? ako ćemo živjeti ispočetka, na novi način – onda čime, radi čega? Sada su književnosti potrebna golema, katarkasta, avionska, filozofska obzorja, potrebno je posljednje, najstrašnije, najhrabrije “Zašto?” i “A što će biti dalje?”

    Jevgenij Zamjatin, 1923.

    Predstava Liga vremena (2009.) kazališne skupine BADco. otvara kompleksnu operaciju u vremenu. Početkom novog stoljeća, postavljamo si pitanja: Što je sa svim prošlim budućim vremenima čije je vrijeme isteklo? Što kada temeljni društveni narativi više ne nude ključ za stvarnost?

    Otisnite se na kazališno putovanje kroz parabole budućnosti i rekapitulacije prošlosti, kroz arheologiju utopijskih priča i nikada ostvarenih vizija. Kafkin paralelni svijet imaginarne “Amerike” koju nije imao prilike posjetiti i futurističku viziju “Letećeg proletera” Majakovskog. Let dvjesto godina u budućnost tijekom kojeg ćete upoznati preživjele članove Lige vremena: ufologa, pilota, čovjeka-mašinu i kozmonauta, panoramski preletjeti preko Crvenog trga, čuti parole biokozmista i zaviriti u američku psihodeličnu umjetnost.

    Liga vremena, fotografija: Ranka Latinović

    Autori: Pravdan Devlahović (izvedba i koreografija), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba i koreografija), Tomislav Medak (dramaturgija i izvedba), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba i koreografija).

    Suradnici: Helge Hinteregger i Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka), Tor Lindstrand (scenografija), Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla).

    Prijevod: Marina Antolković, Alisa Terekhova, Marina Miladinov

    Producent: Lovro Rumiha

    Temeljeno na tekstovima i radovima Franza Kafke, Vladimira Majakovskog, Alekseja Kapitonovića Gasteva, Júliusa Kollera, Georga Schoelhammera, Fabrike ekscentričnog glumca, U.S.C.O., Konstantina Melnikova, Joea Meeka, Stana Filka, Owena Hatherleya

    Koprodukcija: BADco., Drugo more, HNK Ivana pl. Zajca
    Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
    Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb i Prostoru+ u Rijeci.

    Liga vremena je naručena od platforme Black/North SEAS, inicijative Intercult, Švedska i podržana od programa Kultura Evropske zajednice 2007-2013.

    Premijerno izvedeno na Riječkim ljetnim noćima u srpnju 2009.

    ---

    Ukoliko želite pogledati prezentaciju tema predstave Liga vremena iz perioda nastanka predstave, kliknite niže (PDF, 5 MB).

    Zatvori

  • 2008

    Whatever Dance Toolbox

    PROJEKT

    AKTUALNO

    Whatever Dance Toolbox

    Whatever Dance Toolbox is a set of software tools designed for the analysis and development of dance and movement. Six tools included in the suite can help dancers and choreographers devise, develop and rehearse dance, but can also be used in dance education or by non-dancers to explore movement. The suite is a product of a long-standing collaboration between BADco. and German human-machine interface developer and artist Daniel Turing, and it reflects some of the mutual concerns with the dancer-computer interaction and choreographic thinking.

    Using Whatever Dance Toolbox in rehearsal dancers can manipulate the image of movement and work with an ”active mirror” to produce qualities that they cannot produce on their own. Body is placed inside a different relation to its environment, which, in turn, determines and changes its expressiveness. Tools employ visual analysis, tasks and temporally manipulated reproduction of captured images to allow dancers and choreographers to study and complexify their movement and composition. The machine-factor generates an organization of choreographic elements different and alien to what other choreographic methodologies can produce.

    Free download and easy setup

    Whatever Dance Toolbox comes on a free Ubuntu GNU/Linux LiveCD that you can insert into your computer’s CD/DVD drive and boot into the operating system without having to install it on your computer’s hard drive. All you will need to start working on Whatever Dance Toolbox is a computer with a CD/DVD drive connected by a FireWire cable to a video camera and, preferably, a video projector or a large screen.

     

    Whatever Dance Toolbox can be either downloaded or can be ordered on a CD with a manual written by BADco.

    For the latest version of Whatever Dance Toolbox contact: badco@badco.hr

    You will need to burn the downloaded file onto a blank CD as an image or create a bootable USB flash drive. You can use either the CD or USB flash drive to boot your computer into the Whatever Dance Toolbox environment.

    Detailed introduction and instructions can be found in our Whatever Dance Toolbox – Manual. The electronic version of the Manual can be downloaded here.

    Note that the electronic version of the Manual does not include methodological exercises that BADco. has developed and that you can use to develop your own work. As the tool is intuitive, you can develop your own exercises, but should you wish to benefit from our experience you can order the Manual as a book.

    Order Whatever Dance Toolbox Manual

    Based on the experience of using Whatever Dance Toolbox in our own work and facilitating numerous workshops with the tool, we have developed a set of exercises that can help you in your work. You can order the physical copy of Whatever Dance Toolbox Manual that includes our methodological exercises and a CD with the software suite, please write to badco@badco.hr

    The price for the Manual is €30 for individuals and €60 for institutions (packaging and postage not included).

    ISBN: 978-953-56603-0-9

    Whatever Dance Toolbox – Workshops

    If you are interested in organizing a Whatever Dance Toolbox workshop for your students, your dancers, your non-dancers, your scholars, your visual artists, your audiences, we have done a number of Whatever Dance Toolbox workshops tailored to different groups. Please write to us at badco@badco.hr

    You can also check out the article by Lise Amy Hansen and Andrew Morrison mentioning Whatever Dance ToolboxMaterializing Movement—Designing for Movement-based Digital Interaction (International Journal of Design, Vol 8, No 1, 2014)

    Zatvori

  • 2008

    1 siromašan i jedna 0

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    Hrvatska prmijera: siječanj 2009., Teatar &TD, Zagreb.

    Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
    Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
    Dramaturgija: Ivana Ivković
    Scena: Slaven Tolj
    Kostimi: Silvio Vujičić
    Video: Ana Hušman
    Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić
    Oblikovanje zvuka: Ivan Marušić-Klif
    Tonski tehničar: Jasmin Dasović

    Producent: Lovro Rumiha

    Nadahnuto djelom Augusta i Loisa Lumièrea, Samuela Becketta, Vlade Kristla, Jean-Luca Godarda i Haruna Farockija.

    Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD, Steirischer Herbst

    Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

    U predstavi 1 siromašan i jedna 0 vraćamo se na prizorište prvog filma – Izlazak radnika iz tvornice Lumière – na tvornička vrata. Prve snimljene pokretne slike prikazuju radnike kako napuštaju radno mjesto. Prelazak radništva iz mjesta industrijskog rada u svijet filma: tu započinje problematičan odnos filma i prikazivanja rada.

    Od svojih početaka film teži izostavljati iz kadra manualni rad, fokusirajući se na atomizirane priče pojedinih radnika nakon što napuste svoje radno mjesto: njihove romanse, njihove prijestupe, njihove sudbine u vrtlogu svjetskih događanja. Film počinje kada rad skonča.

    Polazeći od tih prvih pokretnih slika 1 siromašan i jedna 0 preispituje različite načine napuštanja rada. Što se događa kada nas savlada umor? Kada se iscrpi naš rad? Što dolazi nakon rada? – Još više rada? Što se događa kada rada ponestane, kada se tvornica zatvori, radnici uđu u štrajk ili postanu nezaposleni? Koje su poveznice između povijesti suvremenog plesa i povijesti postindustrijalizacije?

    1 siromašan i jedna 0 je predstava iz dva sloja: dok izvođači pred publikom izlažu različite načine rasapa subjekta rada, publika biva uvučena u proces preobrazbe: iz popularnog medija kina u politički teatar populizma. Teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Perspektiva se mijenja.

    1 siromašan i jedna nula (2008.), fotorgafija: Ranka Latinović

    Prvo tijelo. Ne. Prvo mjesto. Ne. Prvo oboje. Sada bilo koje. Sada drugo. Mučno od jednog probam drugo. Natrag mučno od oboje. I dalje. Nekako dalje. Dok mi nije mučno od oba. Povratim i odem. Gdje nema nijednog. Dok mi nije mučno od tamo. Povratim i natrag. Tijelu ponovno. Gdje ga nema. Mjestu ponovno. Gdje ga nema. Pokušam ponovno. Ne uspijem ponovno. Bolje da ponovno. Ili bolje da gore. Ne uspijem gore ponovno. Još gore ponovno. Dok mi nije mučno. Povratim zauvijek. Odem zauvijek. Gdje nijedno nije zauvijek. Zauvijek i sve.
    Samuel Beckett, Nagore, 1983.

    Postupno bivamo zamijenjeni… neprekinutim lancem slika, slike koje porobljuju jedna drugu, svaka slika na svom mjestu, kao i svatko od nas, na svom mjestu, u lancu događanja nad kojima smo izgubili svaku moć.
    Dziga Vertov Group, Ovdje i drugdje, 1972.

    Samo kolanje vrijednosti u sklopu kino-gledatelj postalo je proizvodnjom vrijednosti jer gledanje jest oblik rada.
    Johnathan Beller, Kino, kapital 20. stoljeća, 1994.

    Prva kamera u povijesti kinematografije bila je uperena prema tvornici, no stoljeće kasnije mogli bismo reći da tvornica ne privlači film, štoviše ona ga odbija. Filmovi o radu ili radnicima nisu postali jednim od temeljnih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na marginama. Većina narativnih filmova događa se u onom dijelu života koji počinje nakon što rad završi… U filmu braće Lumière iz 1895. može se naslutiti da se radnike sabralo iza tvorničkih vrata i da su preko praga nahrupili na snimateljevu zapovijed. Filmskoj režiji koja kondenzira subjekt prethodila je industrijska zapovijed koja je sinkronizirala živote mnoštva pojedinaca.
    Harun Farocki, Izlazak radnika iz tvornice, 2001.

    Zatvori

  • 2008

    O umoru

    PREDSTAVA

    Izlazak radnika iz tvornice braće Lumiere

    Javna proba: 18.04.2008. u 19:00, Centar za kulturu Novi Zagreb – Remetinec

    Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
    Dramaturgija: Ivana Ivković
    Izvode: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec

    O umoru se vraća na mjesto prvog filma u povijesti Radnici napuštaju tvornicu braće Lumière: na vrata tvornice. Prve pokretne slike što ih je kino utisnulo u pogled gledatelja bio je prizor radnika kako, ostavljajući za sobom rad, masovno nadiru preko tvorničkog praga. Uhvatile su prelazak radne snage iz mjesta industrijskog rada u prostor kinematografske proizvodnje. I dok je tako radoznalo oko kamere izbjegavalo prizore rada, pružajući nam tek rijetke poglede na naporan rad na tvorničkoj traci, kino je kroz čitavu svoju povijest pratilo individualne priče atomiziranog radništva nakon posla: romanse, prijestupe, sudbine u velikim događanjima.

    Koproducenti: BADco., Steirischer Herbst, Studentski centar
    Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba,Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
    Predstava pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb – Remetinec

    Premijera: listopad 2008., Dom im Berg, Graz, Austrija

    Zatvori

  • 2007

    Promjene

    PREDSTAVA

    Promjene

    BADco. u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih.

    koncept i koreografija: Nikolina Pristaš
    dramaturgija: Goran Sergej Pristaš

     izvedba: Sandra Banić, Ana Kreitmeyer, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Šimičić, Zrinka Užbinec

    prostor i svjetlo: Slaven Tolj
    zvuk: Helge Hinteregger
    kostimi: Silvio Vujičić
    dizajn svjetla: Alan Vukelić

    autori novih verzija “Cvrčka i mrava”: Leonidas Donskis, Tim Etchells, Matthew Goulish, Dubravko Mihanović, Lana Šarić, Andrija Turčin
    autori referentnih tekstova: John Cage, E.E. Cummings, Jean de La Fontaine, Michel Serres, Mladen Stilinović

    suradnici – članovi BADco.: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Tomislav Medak

    zahvaljujemo: Maji Marjančić, Bojani Cvejić, Martini Hochmuth, Lin Hixson, Ivanu Marušiću Klifu, Dubravki Vrgoč, Miletu Blaževiću, Eks-sceni, Centru za kulturu Novi Zagreb

    the project was developed within the artist-in-residence program of Tanzquartier Wien / projekt je razvijan u sklopu artist-in-residence programa Tanzquartier Wien

    cvrčak – mravi
    lijenčine – radnici
    paraziti – proizvođači
    statike – promjene
    zvukovi – šumovi
    glazba – motori

     Promjene

    Mrav je nerad zajmodavac,
    Te baš nema pogreške:
    »Što ti poso ljeti bje?
    — Molitelju reče mravac.
    — Svakom, bio stari ili mlad,
    Pjevah, ne bilo ti krivo!
    — Pjevao si? Mrav će živo,
    E pa onda pleši sad!
    iz Jean de La Fontaine: Cvrčak i mrav

    Supported by / Podržao: Austrijski kulturni forum, Zagreb

    The project is supported by the Zagreb City Council for Culture, Education nad Sport and the Ministry of Culture, Croatia. / Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

    Zatvori

  • 2007

    Simetrije

    PROJEKT

    Simetrije – o objektno-orijentiranom kazalištu

    prezentacija radionice :: četvrtak, 10.01.2007. u 18:00 :: MM Centar, Studentski centar :: Savska 25

    “Mi želimo pokušati sljedeće: tamo gdje činjenične stvari nisu uspjele pokušajmo s problemskim stvarima… Predugo su objekti bili krivo opisivani kao činjenične stvari. To je nepravda prema njima, nepravda prema znanosti, nepravda prema objektivnosti, nepravda prema iskustvu. Oni su puno zanimljiviji, raznolikiji, neizvjesniji, složeniji, dalekosežniji, heterogeniji, rizičniji, historičniji, lokalniji, materijalniji i umreženiji od bijedne verzije kakvu su nam filozofi i predugo nudili.”

    Bruno Latour, From Realpolitik to Dingpolitik – or How to Make Things Public

    U svom dosadašnjem radu izbjegavali smo mobilizirati objekte u izvedbeni svijet naših predstava. Specifičan interes za ono ‘kako’ kazališnog čina, za eksperimentiranje plesnim pokretom i za kolektivno autorstvo u središte izvedbe stavljao je subjektivnost i relacionalnost izvođača i publike. Dok nas je umjetnička preokupacija udaljavala od rada s objektima u izvedbi, ni ograničena dostupnost kazališnih prostora u radu beskućničke skupine nije dopuštala eksperimetiranje s materijalnim svijetom kazališta kao objekta.

    Stoga smo istraživačkim radom i radionicom na temu “Simetrije – o objektno-orijentiranom kazalištu” željeli napraviti zaokret prema problematici objekata i objektnosti u kazalištu. Potaknuti Latourovom kritikom tradicionalnog asimetričnog poimanja odnosa čovjeka kao subjekta i stvari kao objekta u kojem se čovjeku pripisuje moć djelovanja, a objektu pasivna instrumentalnost, željeli smo objektu pristupiti kao djelatnoj i problemskoj stvari. Nije nas zanimao objekt kao kazališno sredstvo, instrument za iskazivanje manipulativnevještine, oslonac za izričaj, već objekt kao akter u kazališnoj proizvodnji.

    Prezentacija projekta predstavila je ‘nalaze’ do kojih smo došli pristupivši našim predstavama, radnim prostorima i tematskim preokupacijama kao djelatnim i problemskim stvarima: kako ti objekti djeluju, otvaraju probleme, usložnjavaju, proizvode, uvjetuju i kakve specifičnosti izvedbenosti oni stvaraju.

    Projekt “Simetrije – o objektno-orijentiranom kazalištu” realiziran je uz potporu Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

    Realizaciju projekta pomogli su International Festival, Centar za kulturu Novi Zagreb i Kultura promjene Studentskog centra.
    Zahvaljujemo Martenu Spangbergu, Toru Lindstrandu i Florianu Malzacheru.

    Zatvori

  • 2006

    Memories Are Made of This... izvedbene bilješke

    PREDSTAVA

    Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Krešimir Mikić, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec & Damir Bartol Indoš

    Režija: Goran Sergej Pristaš
    Dramaturgija: Ivana Ivković

    Suradnici: Tor Lindstrand (prostor), Daniel Turing (software), Nicolas Siepen (film), Miljenko Bengez (svjetlo), Silvio Vujičić (kostimi)
    Dizajn: Gordan Karabogdan

    Posuđujući naslov poznate pjesme Deana Martina, nova predstava u formi izvedbene bilježnice, približava nam mehanizme zaboravljanja, emotivne potrošnje i prisjećanja na trenutke i prostore koji su prazni ili ih nikad nije ni bilo. Uz već stalne članove u novoj predstavi BADco. nastupaju Krešimir Mikić, Damir Bartol Indoš i Zrinka Užbinec.

    Umjesto da se stalno sažaljevaš, slušaj – kaže ona (Ona uvijek kaže ‘Slušaj’ zato što misli dok govori, zaista misli.) I tako ona kaže: Slušaj. Recimo da ta pukotina nije u tebi – recimo da je u Grand Canyonu.
    Pukotina u meni, rekoh ja herojski.
    Slušaj! Svijet postoji samo u tvojim očima – kao tvoja koncepcija. Možeš ga učiniti onoliko malim ili onoliko velikim, već kako sam želiš. A ti izigravaš nekakvog slabašnog pojedinca. Tako mi svega, kada bih ja puknula ja bih napravila da svijet pukne sa mnom. Slušaj! Svijet postoji samo onako kako ga ti razumiješ i onda je puno bolje reći da nisi ti taj koji je puknuo – puknuo je Grand Canyon.
    F. Scott Fitzgerald: The Crack-Up

    U koprodukciji sa: Intercult, Stockholm, Studentski centar – Kultura promjene, Teatar &TD, Zagreb, Theorem podržan iz programa Culture 2000

    Pripremano u: Centru za kulturu Novi Zagreb, PAF, St. Erme, Francuska

    Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Goethe Instituta Zagreb i Veleposlanstva Kraljevine Švedske u RH.

    Zahvaljujemo: Mårten Spångberg, IBM/Lenovo, Medic d.o.o., Ivana Sajko, Kazimir Curić (Virtualni ured d.o.o.), Đurđa Janeš, Marko Sančanin & Platforma 9,81, Tomislav Medak

    Zatvori

  • 2006

    Pregovor

    PROJEKT

    performans u sklopu projekta Rječnik rata - Dictionary of War, Steirischer Herbst, Graz, Austrija

    13.-14.10.2006.

    Rječnik rata je suradnička platfoma 100 koncepata na temu rata koja se predstavlja u Grazu, Frankfurtu, Munchenu i Berlinu. Sudjeluju znanstvenici, umjetnici, teoretičari i praktičari. Formati uključuju predavanja, performanse, filmove, čitanja, te koncerte koji se izvode u strogom abecednom redu. Rječnik rata preispituje realnost koja zamagljuje postojeće odnose moći što više mi govorili o ratu i miru.
    Projekt će uz izvedbenu implementaciju uključiti dokumentiranje koncepata, diskusiju na internetu uz video zapise, te tiskano izdanje.

    http://www.steirischerherbst.at

    Zatvori

  • 2006

    Protest

    PREDSTAVA

    Protest, photo: Tor Lindstrand

    Nikolina Pristaš, Ivana Ivković

    09. 09. 2006. 12:00 @ Trg Petra Preradovića, Zagreb

    Urban Festival

    Postavljajući si pitanje do koje mjere čin protesta može mobilizirati javni prostor i narušiti njegove rituale, analiziramo idealan čin protesta, često ograničen samo na semantičku borbu, putem izvedbene mašine disonantnog govora ulazeći u direktnu komunikaciju s okolišem i prolaznicima, obilježavajući prostor izvedbe samom akcijom, reinterpretirajući odnose svakodnevne komunikacije jednog zagrebačkog trga koji je, daleko od agore, definiran svojom komercijalnom, a u kontekstu niza festivala i promotivnih akcija, i zabavljačkom funkcijom.

     Naš čin izvedbe nije i protestan čin sam, naša izvedba parazitira na ideji povijesnog i kulturnog nasljeđa protesta i prepoznatljivim reprezentacijama političkog protesta prizivajući protest kao moć ustrajavanja, moć da se svedenost pretvori u moć djelovanja.

    Zatvori

  • 2006

    Stanje br. 2

    PREDSTAVA

    Koreografija: Pravdan Devlahović
    Izvode: Pravdan Devlahović & Zrinka Užbinec
    Asistentica koreografa: Nikolina Pristaš
    Dramaturgija: Goran Sergej Pristaš, Ivana Ivković
    Glazba : Višeslav Laboš
    Svjetlo : Miljenko Bengez
    Produkcija: BADco.

    Plesna predstava Stanje br. 2 nastala je iz koreografskog prakticiranja promjenljivosti i nesigurnosti slike tijela u transformaciji, njegovog živog prolaska kroz specifično fokusirani spektar izraza, mišljenja (vlastitog) tijela u plesu kroz poimanje njegove neodređenosti tj. njegove stalne otvorenosti za neko drugdje i drugačije od onog koje jest u datom trenutku. Naboj kojeg podrazumijeva ta neodređenost neodvojiv je od tijela, on se podudara s njime i to u mjeri u kojoj je tijelo uvijek u prolasku ili u procesu (u mjeri u kojoj je ono dinamično i živo).

    Aluzija na drugo stanje prisutna u naslovu ovog rada proizlazi iz interesa za transformativnu snagu koju proces trudnoće, doslovno i metaforički, donosi ženskom tijelu, odnosno, interesa za koreografiju koja se na apstraktnijoj razini bavi uvjetovanostima koje izbacuju tijelo muškog plesača – izvođača u neko drugo "drugo stanje", trenucima u kojima tijelo postaje bremenito samo sobom.

    Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb
    Projekt je ostvaren u suradnji s programom Kultura promjene, Studentski centar, Zagreb.
    Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

    Zatvori

  • 2005

    BADco… 2005… DIJELJENI PROSTOR

    PREDSTAVA

    INSTALACIJA

    PROJEKT

    tiskara Borba, Preobraženska 6
    ulaz u vežu s Cvjetnog trga


    prostor je otvoren od 09. prosinca 2005. u 18:00
    10. – 14. prosinca 2005. od 12:00 do 22:00

    Projekt …2005… skupine BADco. ostvaren uz podršku Nevidljivog Zagreba, Platforme 9,81, podnaslovljen kao dijeljeni prostor, svojevrsna je kompleksna instalacija naseljena projektima, oblicima rada i komunikacije te suradničkim modulima karakterističnim za djelovanje skupine, a kojim BADco. obilježava završetak svoje prve petoljetke.

    U prostorima bivše tiskare Borba, danas u vlasništvu TISKA, tijekom šest dana članovi skupine i suradnici na dosadašnjim i budućim projektima otvorit će vrata u prezentacije istraživačkih projekata, predstava, arhiva, instalacija, performansa, videa itd. i na taj način pokušati prezentirati kompleksnost odnosa unutar skupine, autorske i kolektivne pozicije, procedure razvoja projekata, ali i pokrenuti diskusiju na teme koje se čine relavantnim kako za rad skupine, tako i za širi umjetnički kontekst. Program podijeljen u šest dana tematizirat će nadovezivost i funkcionalnost umjetničkog istraživanja, kompleksne sklopove izvedbe, izvedbene mašine te različite aspekte komunikacije neuspjeha i krize unutar projekata, skupine i javnosti.
    Šestodnevni program uključuje pet predstava, šest instalacija, pet prezentacija istraživanja, dvije javne diskusije, predavanje, koncert, niz video projekcija i stalnu DVDteku s radovima BADco. i njihovih suradnika. Pored članova BADco. u projektu sudjeluju Simon Bogojević – Narath, Damir Gamulin, Daniel Fischer, Oliver Frljić, Helge Hinteregger, Emil Hrvatin, Ana Hušman, Oliver Imfeld, Damir Bartol Indoš, Aleksandra Janeva, Ivan Marušić – Klif, Petar Milat, Goran Petercol, Vedran Peternel, Platforma 9,81, Silvio Vujičić i brojni drugi.

    Program:

    _ 09.12. 10.12. 11.12. 12.12. 13.12. 14.12.
    Arheologija površine 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Synchronicity 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Untitled Experiments 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Bez naziva 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Fleš-Rebro 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Arhiva Nevidljivog Zagreba 18-22 12-22 12-22 12-22 12-22 12-22
    Fleshdance 20:00 _ _ _ _ _
    memories are made of this… _ 12:00 _ _ _ _
    Untitled Experiments _ 12:30 _ _ _ _
    Istraživanje u umjetnosti _ 13:00 _ _ _ _
    Čovjek.Stolac _ 20:00 _ _ _ _
    Deleted Messages DVD _ _ 12-19 _ _ _
    Solo Me _ _ 13:00 _ _ _
    2 + Walk This Way _ _ 20:00 _ _ _
    KA.ES Nepokretnost _ _ _ 17-19 _ _
    Sans Titre _ _ _ 19:30 _ _
    Žena Bomba _ _ _ 20:00 _ _
    Lost in Translation _ _ _ _ 14-16 _
    A Theoretical Tool _ _ _ _ 17:00 _
    Rebro kao zeleni zidovi _ _ _ _ 20:00 _
    Slagalice i neslagalice _ _ _ _ _ 18:00
    shared drop 2 space bottom _ _ _ _ _ 20:00
    dvd teka / izložba dizajna / semantički oblaci 18-20 12-19 12-19 12-19 12-19 12-19

    U prostoru Tiskare će svakodnevno biti otvorene izložba plakata BADco. projekata, te DVD-teka sa snimkama BADco. predstava i radovima naših suradnika koje možete slobodno pogledati po vlastitom izboru.

    Zatvori

  • 2005

    DELETED MESSAGES DVD

    PROJEKT

    Deleted Messages

    Interaktivni video DVD Deleted Messages je nastao kao navigacijski zapis istoimene predstave zagrebačke skupine BADco. u suradnji s video-umjetnicom Anom Hušman. Predstava je snimana s tri kamere koje su se, zajedno s publikom, kretale u prostoru izvedbe, te četvrtom, “nadzornom” kamerom čiju sliku obrađuje softver za praćenje intenziteta kretanja njemačkog medijskog umjetnika Daniela Fischera. Gledatelj ima mogućnost u praćenju zapisa mijenjati kuteve gledanja, odnosno različite poglede kamera na izvedbu.

    Interaktivni video DVD Deleted Messages predstavljen je na međunarodnom festivalu digitalne izvedbe TECHNE06 u Istanbulu 17. -22. travnja 2006.

    Zatvori

  • 2004

    Fleshdance

    PREDSTAVA

    AKTUALNO

    Autori koji su surađivali na projektu

    Plesači: Pravdan Devlahović / Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec

    Koreografija: Nikolina Pristaš

    Dramaturgija: Ivana Ivković, Goran Sergej Pristaš

    Glazba: Helge Hinteregger

    Dizajn rasvjete: Miljenko Bengez

    Video: Oliver Imfeld

    Kostimi: Silvio Vujičić

    Vizualni savjetnik: Goran Petercol

    Savjetnici velikog srca: Aleksandra Janeva, Tomislav Medak, Ivana Sajko

    Izvršna produkcija: Una Bauer

    Istraživanje prostora nužno počinje kao taktilno ispitivanje ili misaono ispipavanje. U koreografiji Fleshdance taktilne kvalitete plošnog prostora puti ne diktiraju pokret, naprotiv pokret diktira nastanak površina i njihove kvalitete. Put (flesh) nije granica između tijela i izvanjske materijalnosti, ona je haptička površina koja određuje kretanje svojim svojstvom da opipom vidi, bez pogleda žudi, rastvori se u trenutku osjeta i trpnje. Žudnja puti nije usmjerena prema drugome, već jednostavno prema izvanjskome. Izlaganjem puti u sustavu ekonomije razmjene pogleda izvođači publici komuniciraju put kao materijalnost egzistencije. Izvijena životinjska tijela gube pod nogama tlo koje stalno mijenja smjer. Šape, krila, kliješta, utilitarni dlanovi, imobilizirani udovi, tijela koja opipavaju granične plohe prostora. Radost puti nije njezina žudnja niti mogućnost njezina ostvarenja, ona postoji kao bujanje erogenih zona i nivoa intenziteta na površini koju tvori. Žudnja puti, nefunkcionalni dlanovi koji se nude, skrivaju, opipavaju, oko koje kuša prostor pred sobom.
    - Ivana Ivković

    Erotičko izlaganje, paradoksalno, ne uključuje viđenje i bivanje viđenim. Zapravo, takvo izlaganje podriva određeni režim gledanja. Izložena put (flesh) ne otkriva tajno sebstvo koje je bilo skriveno već rastvara svako sebstvo koje bi moglo biti opažano.
    - Michael Hardt, Exposure: Pasolini in the flesh

    Fleshdance je realiziran u koprodukciji BADco. sa Dance Webom Europa uz potporu Culture 2000 programa Europske Zajednice te Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

    Zatvori

  • 2004

    Deleted Messages

    PREDSTAVA

    Director: Goran Sergej Pristaš

    Koreografi i izvođači: Pravdan Devlahović, Darija Doždor, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš

    Dramaturg: Ivana Ivković

    Glazba: Helge Hinteregger

    Prostor: Marko Sančanin

    Kostimi: Silvio Vujičić

    Software: Daniel Turing

    Koprodukcija: BADco. & Intercult – Project SEAS: A Baltic-Adriatic Arts Adventure 2003-2005

    Deleted Messages je predstava o emergentnim fenomenima u kolektivnom kretanju – spletu inficiranog individualnog materijala i grupiranja. Šest izvođača dijele jedinstven prostor s publikom. Kao u karanteni, broj gledatelja kojima je dopušteno boraviti u prostoru ovisi o veličini prostorije – jedna osoba na tri kvadratna metra. Slobodno se krećući, sjedajući na pod, razgovarajući, plešući, propitujući, određujući vlastitu uključenost odnosno isključenost u stvaranje zajedničke dinamike unutar prostora, gledatelji kolektivnom akcijom određuju razinu interakcije, mijenjajući tijek pokreta izvođača kroz prostor, kolektivnu koreografiju izvedbenog tijela.Sposobnost stvaranja emergentnih svojstava proizlazi ne toliko iz ugrađenih pravila individualnog ponašanja koliko iz kompleksnosti interakcije izvođača i ponašanja publike koje je komponenta strategije izvođenja i čini izvedbeni prostor responzivnim. Plesni materijal – preupisivan i prevođen – evoluira unutar ravni kompozicije. Iako svaki izvođač zasebno interpretira razmjenjive parametre plesnog materijala, tek gledateljevo prepoznavanje obrazaca omogućuje kolanje metainformacija izvedbenim prostorom. Strategija obilježavanja teritorija i ocrtavanja hijerarhijskih struktura izvedbe nelinearnom dramaturgijom i spamovskim pripovijedanjem otklanjaju jedan mogući narativ u korist kompleksnog sistema singularnosti – gotovo je nemoguće vidjeti i čuti sve što se odvija među publikom u izvedbenom prostoru, no to samo povećava mogućnosti kreiranja i redanja različitih narativnih struktura, slobodu biranja i kreiranja vlastite perspektive na događanja.

    Zatvori

  • 2003

    Rebro kao zeleni zidovi

    PREDSTAVA

    Tekst: Ivana Sajko
    Copyright © 2002 VERLAG DER AUTOREN gmbh & Co. KG, Frankfurt/Main

    Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Oliver Frljić, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Ivana Sajko, Marko Sančanin

    Scenografija: Goran Petercol

    Glazba: young Croatian surf band Moon’s Trip

     

    Predstava Rebro kao zeleni zidovi nastala je prema istoimenom tekstu Ivane Sajko nagrađenom na natječaju Marin Držić. Drama s dva lika i didaskalijom koja govori u prvom licu tekst je koji svoju političnost nosi u manipulaciji realitetom, kako dramskim, tako i njegovom socijalnom konstrukcijom. Predstava je zamišljena kao mali izvedbeni stroj koji se uključuje u druge strojeve poput rata, terorizma, nuklearnih strategija, zatvora, rock glazbe i sl. Istražujući tekst Ivane Sajko, temeljni princip rada zasnivao se na otkrivanju mehanizama inteligencije drame, namjesto njene interpretacije ili situacioniranja. Mehanizmi dramske kompozicije ulaze u odnose s događajima na sceni, ali ne tako da tekst imenuje pojedinačne situacije nego razotkriva sustave kazališne represije i discipline ponavljanja već autoriziranog teksta, tzv teksta-radnje. Predstava je nastala u potpunoj autorskoj kooperaciji svih članova BADco. i pridruženih umjetnika radeći kako na produkciji događaja tako i na iznalaženju drugačijeg modela kazališne samo-organizacije.

    Ključne riječi: vitalizam, tekst, obitelj, nuklearni rat, terorizam, zatvor, surf, potencijalitet, pop kultura.

    Svaka izvedba uključuje i jednog gostujućeg izvođača.

    U predstavi je korištena glazba mladih hrvatskih surfera Moon’s Trip. Također, u predstavi se koriste isječci istoimene radio-drame nastale u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija, izvođači radio-drame: Marko Makovičić, Borna Baletić i Ivana Sajko, režija radio-drame: Goran Sergej Pristaš

    Znam da je tvoje oružje upereno u mene. U rijetkim trenucima, kada sam bijesan i hrabar, dok sam slijep od reflektora i riječi koje zapisuješ, želio bih da pucaš, da me prekineš, smiriš zauvijek, da me izbodeš smrću, odmah, u leđa, želio bih da me ubiješ kada neću znati da to činiš, želim umrijeti kao heroj nepripremljen, jer ne mogu riskirati da padnem na koljena i cvilim, da se userem zbog tvoje nemilosti, da ti se zavlačim u nogavicu, da ti grizem bedro i zaplačem u poslijednjih pet sekundi, da skrivam potiljak pred nišanom i vičem: nemoj, nemoj, a ti ipak hoćeš, svejedno ćeš me ubiti, bez razloga i, nadam se, bez upozorenja. Mogli bismo biti isti, ja sam optužen, a ni ti nisi nevin.
    (iz drame)

    Predstava je nastala uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

    Zatvori

  • 2003

    WALK THIS WAY

    PREDSTAVA

    Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović

    Suradnici: Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš, Ivana Sajko

    Kostim: Željko Drmić, Pravdan Devlahović

    Glazba: Hrvoje Nikšić, Sven Pavlović

    Dizajn rasvjete: Miljenko Bengez

     

    Koreografijom istražujem mogućnosti kretanja tijela u prostoru koraka, konkretnom prostoru koji odgovara mojem raskoraku. To prostorno ograničenje kretanja (jer tijelo je ono koje određuje moguću duljinu raskoraka) translatirao sam na domete trupa, ruku i glave tako da se i oni, uvjetno rečeno, kreću u prostoru raskoraka.

    Ishodište za mišljenje koreografije mi je bila pokretna traka koja nudi mogućnost kretanja bez putovanja kroz prostor, odnosno kretanje nad jednom točkom. Rad na pokretnoj traci podrazumijeva stalnu zauzetost nogu motorikom hodanja (ukoliko želite ostati na traci ili ne pasti) pa mi je bilo zanimljivo istraživati mogućnosti kretanja ostatka tijela u tim odnosima. U predstavi se bavim time da motoriku kretanja jednog dijela tijela pokušam nametnuti nekom drugom dijelu tijela, pri čemu me više zanimaju posljedice tih uvjetovanosti nego hod kao pokret.
    Očekivanja imam samo od sebe.

    Mogu zamisliti da bi u običnoj pješačkoj situaciji na ulici moje tijelo djelovalo poput trake za hodanje.

     

    Predstava je nastala u koprodukciji BADco. s Hrvatskim institutom za pokret i ples uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

    Zatvori

  • 2003

    Misa za predizbornu šutnju

    PREDSTAVA

    Izložba

    Projekcije/svjetlo: Goran Petercol
    Video instalacija: Simon Bogojević Narath
    Zvučna instalacija: David Simons
    Tehnička realizacija projekcija i zvuka: Ivan Marušić Klif
    Digitalna obrada fotografija: Željka Gradski Galić

    Predstava

    Tekst i režija: Ivana Sajko
    Izvođači:
    Željka Sančanin (Estragon),
    Franjo Dijak (Vladimir),
    Rakan Rushaidat (Lucky),
    Pravdan Devlahović (Joker)
    Video projekcije: Simon Bogojević Narath
    Svjetlo: Goran Petercol
    Glazba: David Simons, Lisa Karrer
    Tehnička realizacija projekcija i zvuka i softwarea: Ivan Marušić Klif
    Majstori rasvjete: Miljenko Bengez, Mario Vnučec

    CD

    Glazba: David Simons, Lisa Karrer (c) 2004
    Snimanje i uređivanje dokumentarnih zapisa: Ivana Sajko
    Montaža, mix i mastering: Hrvoje Nikšić
    Glasovi: Pravdan, Franjo, Rakan, Željka, Ivana
    Recoreded everywhere, mixed in Hrvoje’s studio.
    Dizajn: Igor Masnjak
    Photo: Jasenko Rasol, Goran Petercol, Simon Bogojević Narath

    Misa za predizbornu šutnju (vrijeme radnje), mrtvaca iza zida (mjesto radnje) i kopita u grlu (način izvedbe)?

    (Misa je i glazbena forma i sakralna ceremonija. U svakom slučaju izvedba koja sa strukturalne strane nosi podjelu na govorni i pjevni dio, a tematski uvodi motiv žrtve – “mrtvaca iza zida”. Zločin prisutan kroz znanje o tome što se nalazi prijeko. Prisutan kroz zamišljanje koje više zastrašuje nego li sama prisutnost.)

    Potencijali teksta aficiraju različite medijske izraze koji tvore izložbu, predstavu i CD. Osobni izrazi se šire iz teksta tako da svaki autor prepoznaje (ili je jednostavno zaveden?) određene slojeve značenja bitne za vlastiti rad. Predložak se nanovo ispisuje kroz množinu pozicija: sliku, pokret, glazbu, prostor, jeku, trajanje… (Tekst djeluje i kada se ne čita i kada se ne govori. Primjeri? Ciklusi motiva na projekcijama izložbe – Petercolove šifre kao Anđeli, Šake, Mjesta zločina s izbrisanim tijelima, Lica u govoru čija iskrivljena usta postaju maske… Ili glinenene glave prignječene na Narathovom videu. Sve se može svesti nazad na početak. No isto tako, sve se od njega odvaja i nastavlja djelovati samostalno. Tekst ostaje kao moguća referenca. Slobodan izbor.)

    Video instalacija i instalacije projiciranih slika/svjetla mišljene su kao fragmenti, izvedeni iz teksta, pretvoreni u vizualnu misao i zatim različitim postupcima materijalizirani u radove. Video projekcije odnose se na motive silovanja (“slabijeg” tijela) i povraćanja (govora “jačeg”). Neprekidno povraćanje kontekstualizira cijeli prostor i povezuje ostale radove kako s metaforom, tako i s dokumentarnim zapisom tog čina. Postupak animacije, po sebi, kojim se slike rastežu i pretaču jedna u drugu stvara bizarno trajanje. Video silovanja ima i povratnu reakciju. Riješen je animacijom gužvanja i odgužvavanja u plastelinu izmodelirane glave. (Silovanje je pitanje odnosa snaga. Banalno pitanje. Nigdje se ne zadire u užas tog stanja. Ilustracija je zabranjena. Uputa za koreografski materijal je bila: Siluj tuđi pokret!)

    Referentnost slike, rečenice i pokreta se nadopunjuje. Kako riješiti izjavu koja se neprekidno ponavlja: “Mrtva je”? Picassom. Razlog je banalan: likovi na kubističkim slikama ne mogu biti živi. Tijelo se plesačice iz jedne slike premješta u drugu. (Uvodna je scena izložba materijalizirana kroz iskrivljene fizičke pozicije. Ili prepoznavanje smrti u slikarskom objektu.) Simonsova glazba tj. obrada Rossinijeve Messesolenelle kao predložak uzima Picassa. Prvi stavak “Kyrie Eleison” sempliran je po lomovima tijela izvođačice koja nosi sjećanje na razmještene plohe Picassovih modela. (Rossinijeva Messesolenelle nije komponirana za boga, već za čovjeka. Ona je subverzivna prema svojoj socijalnoj ulozi, kao što je pojam anđela kako ga donosi tekst, a dalje razgrađuju izložba i predstava, subverzivan prema svojoj nebeskoj ulozi. “Volja anđela po prirodi je ljubav. Anđeli si ne mogu pomoći, oni po sili prirode moraju voljeti” kaže Toma Akvinski. Anđeo je žrtva koji/koja iskupljuje grijehe drugih time da im oprašta činom voljenja. Da bi mogao/la bezrezervno voljeti niječe samu/samog sebe. Dosljednost njegove/njezine ljubavi postaje osveta.)

    Izložba kontekstualizira izvedbu – ona je rezervoar iz kojeg se može crpsti materijal što otvara mogućnosti različitih gledišta. Projicirane slike su digitalno obrađene. Bilo da je riječ o autorskim fotografijama ili izvadcima iz časopisa i novina – njihova se izvorna vizualna informacija nasilno mijenja. Projiciraju se u pet različitih skupina koje se u prvih pet dana izložbe pokazuju u redoslijedu obrnutom od onog poretka što ih povezuje s tekstom. Digitalna obrada za seriju Anđeli sastoji se od brisanja seksualnih obilježja s erotskih fotografija, zatim, na fotografijama iz crne kronike stvara se iluzija da mrtvog tijela na mjestu ubojstva nije niti bilo… Projicirane slike se ritmično izmjenjuju te dodatno osvjetljavaju: svjetlo pulsira u pravilnim razmacima ili prelazi preko projekcije kao okomita blještava pruga. Ona je jače od projekcije pa kada se preklope slika slabi ili nestaje. Svjetlo, kao okomita pruga, preneseno je i na scenu gdje osvjetljava izvođače. Svjetlo ne čini samo stvari vidljivim nego ih može skrivati, tj. ono nije u funkciji opsluživanja izraza, ono je samo izraz.

    Izložbeni je prostor statični nosioc instalacije. Njegove su granice okvir rada i svaki se autor instalacije, bez obzira da li ona ima dinamičnu stukturu ili je nema, mora suočiti s tom činjenicom. I zvučna je instalacija određena prostorom (kao što jeka prostora kasnije, u predstavi, određuje medij kojim će se govor prenositi iz mikrofona direktno u slušalicu u uhu gledaoca. Intimno i neizbježno slušanje.) Simonsova je instalacija postavljena tako da zvuk luta preko četiri pozicije uz rub prostora, opisujući ga, materijalizirajući ga i stvarajući paniku. »etiri izvora zvuka odgovaraju četirima izvora svjetla.

    (Sve počinje i završava u govoru. On se širi u posljedice. Neke od njih sami sprovodimo. Neke jednostavno trpimo.)
    Govori se kao da se povraća. Povraćanje je stvarno. To čini glumac koji igra političara. (Kopita u grlu!) Narathov video povraćanja animiran je tako da se trajanje detalja otvara njihovim širenjem iznutra.
    (U predgovoru piše:” Govor je oružje. I politika. Politički govor gotovo je i snažniji od vjerskog jer ideologiju nosi kao vjeru, te se ne opravdava nad istinom ili laži, dokazivosti ili jalovosti vlastitih riječi-metaka. Politički je govor retoričan. On uvjerava i djeluje bez obzira na to što je pogrešan.Govor se prenosi i zabija u memoriju gledatelja poput zarazne bolesti. I govor kojim ste se zarazili na neki će način uvjetovati vaše buduće mišljenje. Stoga bi morao biti etičan. Nikad nije”.)

    Goran Petercol & (Ivana Sajko)

     

    Projekt je nastao uz potporu: Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Zagrebačke banke d.d. (donator)
    Sponzori: Končar Elektroindustrija d.d., Končar-Energetika i usluge d.o.o.

    Zatvori

  • 2002

    BADCO. + EKS-SCENA: WATT+EAU

    PROJEKT

    Četiri koreografije izvedene u sklopu Urbanog festivala 2002. dio su javne prezentacije procesa rada mladih koreografa i dramaturga u suradnji s BADco. i eks-scenom, te uz podršku Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba i Imaginarne akademije u Grožnjanu, gdje je rad i počeo. Relociran u Zagreb, projekt ne teži reinskribirati lokacije svojom prisutnošću ili tematizirati ‘autentičnost’ grada/iskustva, već istražiti odnos privatno/javno, te odnos do prostornosti u kontekstu današnjeg tehno-globalizirajućeg svijeta, gdje ideja fiksne geografske lokacije ili čak fiksnog identiteta postaje zastarjela, reakcionarna u novoj mobilnoj kulturi.



    Sudionici: Sandra Banić, Selma Banich, Maja Drobac, Iva Hladnik, Ivana Ivković, Ivana Karačonji, Ana Kreitmeyer, Nina Kurtela, Petra Kurtela, Goran Manić, Natalija Manojlović, Silvija Marchig, Ana Markić, Barbara Matijević, Tom Medak, Roberta Milevoj, Iva Pavičić, Željka Sančanin, Maja Sviben, Lana Šarić, Sanja Tropp, Andrija Turčin, Alen Zanjko

    Zatvori

  • 2002

    Persen

    PREDSTAVA

    Koncept: Aleksandra Janeva
    Glazba: Pascal Brocholicchi, Mark Sauter
    Izvođači: Gabriel Castillo, Nico Delpy, Markus Karner, FranciscoMoreira, Cristina Numa, Aleksandra Janeva
    Svjetla: Begonia Garcia-Navas
    Koprodukcija: BADco., cour des capucines

    Persen (1) je projekt zasnovan na scenskoj metafori temeljenoj na simptomima koje liječi biljni lijeku za smirenje. Tematizacija predstave je odredila i njezinu fragmentarnu strukturu razvijanu na principima osobne improvizacije i izvođačeve autorefleksije.

    Proces je započet u veljači 2002. godine s rezidencijom u Kasselu, gdje je izvedena i javna generalna proba.

    Projekt je ostvaren u koprodukciji BADco. i Festivala Cour des Capucines, te uz financijsku pomoć Ministarsva kulture RH.

    Predstave su do sad izvedene u Zagrebu, Weimaru i Luxemburgu u lipnju 2002.

    (1) Persen djeluje smirujuće i ublažava neurastenijske tegobe, smanjuje nemir, razdražljivost i napetost zbog psihičke preopterećenosti, umor koji se javlja odmah nakon ustajanja ili nakon neznatnog napora, razdražljivost, emocionalnu napetost i tjeskoba, smetnje koncentracije i pamćenja, nesanicu, te znojenje dlanova i trešnju ruku.

    Zatvori

  • 2002

    Solo Me

    PREDSTAVA

    Solo u A-duru, op. 69

    Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović

    Dramaturgija: Ivana Sajko, Goran Sergej Pristaš

    Glazba: Ludwig van Beethoven: Drugi stavak Sedme simfonije, op. 92 u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Lovre Matačića

    Dizajn svjetla: Miljenko Bengez

     

    I to se više ne računa kao početak

    Koreografija i izvedba: Nikolina Pristaš /Ana Kreitmeyer

    Dramaturgija: Ivana Sajko i Goran Sergej Pristaš

    Glazba: Ivan Marušić – Klif

    Kostim: Silvio Vujičić

     

    Solo me je solo za dva izvođača – koreografa. Riječ je o postavi u kojoj se dodiruju dva različita koreografska solo materijala, mišljenja, procesa… Iako su oba sola rađena individualno i mogu se tako izvoditi, činila nam se zanimljivom upravo to supostavljanje, stapanje i prelamanje jednog u drugom.

    Solo u A-duru, op. 69 Pravdana Devlahovića inicira pitanjima definiranja prostora oko tijela i gledanog prostora minimalnim promjenama koje svojom elaboracijom postepeno inficiraju cijelo tijelo. Pravdan konstantno korača svoj koreografski materijal po različitim točkama u prostoru tako da ga u trenutku pronalaska ostavlja u potrazi za novim. Time se izlaže i različitim perspektivama u odnosu spram pogleda koji dolazi izvana inkorporirajući osjećaj da biva promatran.

    Solo I to se više ne računa kao početak Nikoline Pristaš nastao je iz želje za tematizacijom započimanja. Razmišljanje o konstantnom vraćanju koreografije na njen početak, o koreografiji kojoj se svaki puta iznova bitno promijeni samo kvaliteta, a da ona uvijek ostaje slična sebi, dovelo je do ideje ispisivanja jedne koreografske rečenice u različitim koreografskim fontovima. Odabrani fontovi našli su svoj tjelesni pandan u korištenju različitih perspektiva, tehničkih fokusa, formalnih strategija i orijentacija koje redefiniraju i različitosti u afektivnom rezultatu unaprijed postavljene rečenice.

    Premijera: 04., 05. listopada 2002. na festivalu Octoberdans u Bergenu, Norveška

    Predstava je igrana: Tjedan suvremenog plesa (Zagreb), Podewil, P.S. 122, Sushi San Diego, 4+4 Days Prague in Prague, Kanuti Gildi Tallin, Donumenta Regensburg…

    Predstava je podržana od Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba.

    Zatvori

  • 2001

    2tri4

    PREDSTAVA

    Koreografija: Nikolina Pristaš (2), Pravdan Devlahović (tri), Aleksandra Janeva Imfeld (4)

    Dramaturgija: Ivana Sajko, Goran Sergej Pristaš

    Dizajn rasvjete: Goran Petercol

    Dizajn kostima: Silvio Vujičić

    Izvode: Jelena Vukmirica, Saša Božić, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Aleksandra Janeva Imfeld

    2tri4 je plesna predstava koja unutar dijeljenog okvira predstavlja radove troje mladih koreografa. Kako je riječ o prvim koreografijama tih autora želja je bila omogućiti da autonomnost koreografskih rukopisa izađe na vidjelo, a zadržati samo pojedine formalne zadatosti koje su dijeljene od svo troje koreografa (zajednički odabir kompozitora, kostimografa, dizajnera svjetla i dramaturga).

    2 je intimna – objedinjuje 2 različita tijela, 2 različita karaktera pokreta. 2 je temeljena na pokušaju da se održi kontakt unatoč namjerno zadanim preprekama: zatvoriti oči, osluškivati tijelo drugog i pronaći nijemi jezik komunikacije. Biti slijepa na sceni nije metaforičko uskraćivanje vizualnog, već upravo rad na pojačanoj osjetljivosti na vibracije koje ispunjavaju prostor oko plesačica. 2 je borba za stabilnost kroz minimalne mehanizme koji podržavaju strukturu: disanje, zvukove, vibracije zraka, memoriju prostora, osjećaj za drugog – nevidljivog.

    Izvode: Jelena Vukmirica / Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš

     

    tri nastaje iz oduševljenja formom, iz trokuta i njegovog rastavljanja u dijagonalu, iz slika tijela u prostoru koja mijenjajući pozicije mijenjaju i prostor te iz promjena crpe svoj poetični potencijal. tri(o) je zatvorena forma – sklad koji se konstantno pokušava izbaciti iz ravnoteže. Neravnoteža je preduvijet kretanju, ali i mogući uzrok kretanja, razlog za podršku i osmišljanje novog kontakta koji će očuvati cjelinu. Ona je razlog za biti na sceni, budući da hotimični pomak iz balansa razara početnu kompoziciju i privatizira geometriju kroz intuitivnu potragu za povratkom sklada.

    Izvode: Aleksandra Janeva Imfeld, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović

     

    4 je izveden iz kontinuiteta prvog motiva – iz prirode jednog pokreta. On načima niz što ga razvija, mijenja, prenosi s tijela na tijelo, ostvaruje stalnu interakciju između 4 plesača koji proizvode varijacije istog odvajajući se od prepoznatljivosti početnog motiva. Tijelo stvara unutar logike mehanike, iz povezanosti 4 elementa koji zajedno čine stroj ovisan o konstantnoj i nepromjenjivoj osovini – objektu u prostoru. Mehaničko razmišljanje postaje izazov, dijelovi tijela sredstvo, a kombinatorika metoda za zatvaranje cjeline – prestanak rada.

    Izvode: Saša Božić, Aleksandra Janeva Imfeld, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović

     

    Predstava realizirana u koprodukciji BADco. i Zagrebačkog Plesnog Ansambla

    Predstava je nastala uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

    Zatvori

  • 2001

    Diderotov nećak, ili krv nije voda

    PREDSTAVA

    Režija: Goran Sergej Pristaš

    Dramaturgija: Ivana Sajko

    Scenograf: Goran Petercol

    Glazba: Helge Hinteregger

    Izvode: Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Aleksandra Janeva / Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak

    Diderotov nećak ili krv nije voda je live-art/plesna predstava u kojoj se pokušava ispričati priča temeljena na sinopsisu Denisa Diderota za savršenu filozofsku dramu naslovljenu Sokratova smrt, koju slavni dramski pisac i teoretičar nikad nije pretvorio u dramski tekst. Predstava ima formu ozbiljne plesne lakrdije u kojoj pet izvođača-koreografa u različitim izvedbenim modelima uspostavlja višeslojan izvedbeni, narativni i interpretativni sustav prepun ekstremnih emotivnih i fizičkih situacija. Predstava je rađena prema fiksnom tematskom predlošku, ali sama razrada teme počiva na osobnim autorskim unosima izvođača, a izvedbu karakterizira strukturirana situacijska improvizacija.

    GESTA, MOŽDA

    01.

    Teatar kao Afformance Art jest umjetnost ne-djelovanja i cezure. Dok se u performativnom još donekle može biti siguran da se nešto predstavilo u činu, aformativnost znači subvertiranje te iste sigurnosti u predstavljanju. Nestala je svaka izvjesnost činjenja, pozicija, smisla, a teatar možda uopće više ne zna čini li nešto, da li nečime rezultira ili da li nešto znači. Ako se složimo da je evropsko građanstvo krajem 19. stoljeća nepovratno izgubilo svoje klasične načine gestikuliranja što je proizvelo samo još strastveniju potragu za gestama samima, i kada je tijelo mnoštva počelo biti koreografirano i ispresjecano nervoznim grčevima i tikovima, teatar postaje mjestom na kojem se ta ničim garantirana potraga za gestom zbiva. Za razliku od aristotelijanski razlučenih načina djelovanja na poiesis, u kojem sredstva posjeduju vlastitu svrhu izvan sebe i praxis, koji je sam sebi svrha bez sredstava, gesta je sfera čiste medijalnosti u kojoj sredstva kao takva bivaju očitima. Teatar u svojoj aformativnoj gestikulaciji nije stoga niti skup sredstava kojima se želi postići određeni cilj, niti neka superiorna sfera u kojoj je događanje samo sebi svrha, već čisto izvan-jezično komuniciranje komunikabilnosti; kao da vam se nešto nalazi u ustima što vam onemogućava govoriti; kao izvođačeva improvizacija mišljena da kompenzira gubitak memorije ili nesposobnost govora. Teatar je tišina čiste gestikulacije. Ili, ako želite, geg – minimalna stvar.

    02.

    Kada se historiju iskusi kao prostor emergencije događaja pitanje anakroničnosti više ne zadovoljava. Povijest je slijedom inventar pluralnosti mogućnosti koje ovise o kairosu dane konstelacije. Pristup kojeg predlažemo ide za tim da sedimentirane prakse oslobodi njihova historicističkog balasta, pa određeni helenistički i rano kršćanski vokabular jest šiboletom dosljedno tranzitornog, minimalnog, humanog života. Bilo da je riječ o helenističkim tehnikama subjektivacije sebstva (parrhesia) ili o napetoj kršćanskoj budnosti u iščekivanju drugog nadolaska Krista (parousia), riječ je o tome da se svijet kao prostor događajnosti istovremeno misli kao objekt znanja i kao mjesto na kojem se subjekt iskušava u istini koja je on sam.

    03.

    Enigma moderniteta leži u posve čudnovatom obećanju koje iziskuje da stanje stvari istovremeno bude potpuno drukčije i da ono s druge strane u cjelosti ostane isto. Modernizam se u vlastitom samorazumijevanju razlikuje od klasičkog doba utoliko, što želi misliti realnost tog aporetičkog odnosa drukčijeg i istog, koji je antika držala isključivo virtualnim, gdje je pokušaj da se zbiljnost pojmi logički u istovremenosti sa svojim drugim bio simptomom nedopuštenog barbarskog prisezanja u znanje zajednice. Novost koja je bila za pojmiti sastojala se u izazovu da se realnost takvog odnosa ne izvodi više homogenom logikom identiteta, već da se ista locira u heterogeni prostor događaja gdje nijedan od aspekata djelatnosti (theoria, praxis, poiesis) ne može više jednoznačno i konačno potvrditi svoje prvenstvo. Homogenost logike i kontinuiteta izmještena je stoga u heterogenost hiperbologike i cezure, koje postaju elementi osmišljavanja nemogućeg obećanja. To nije ništa monumentalno i perceptibilno već se radi o nečemu što je skoro ništa, ili skolastički, o ens minimum. Ta minimalna stvar odnosa pak nije i ne može biti utemeljujuća kategorija a ipak je elementarnija od svih stvari koje mogu biti od eksplicitnog teoretskog interesa. Pitanje modernizacije tako primarno ne može biti ono koje pita po čemu se to modernitet kao historijska konfiguracija doista ili zapravo razlikuje od povijesnih događanja koja joj prethode, već je stvar da se ukaže na potencijalni karakter povijesnog vremena samog. Modaliziranje vremena ujedno znači i dokidanje ireverzibilnosti povijesti a to otvara prostor koegzistenciji singularnosti koja presjeca svako pojedinačno tijelo.

    Petar Milat

    Reference: Giorgio Agamben: Mezzi senza fine, Hent de Vries: Philosophy and the Turn to Religion, Michel Foucault: L’hermeneutique du sujet, Rodolphe Gasche: Of Minimal Things, Hans-Thies Lehmann: Postdramatisches Theater

    Naš je skup najmnogobrojniji i najodabraniji. To vam je škola čovjekoljublja, obnavljanje starinskog gostoprimstva: mi skupljamo sve pjesnike koji propadnu; sve izvikane muzičare, sve pisce koje nitko ne čita, sve izviždane glumice i glumce, gomilu posramljenih bijednika, bezvrijednih guzolizaca na čijem čelu imam čast da se nalazim, kao hrabri harambaša plašljive družine. Nekoliko mladih odrpanaca koji ne znaju na koju stranu da se okrenu, ali koji su pristala izgleda; zlikovci koji se ulaguju gazdi i uspavljuju ga da bi naplatili kod gazdarice ono što ostane poslije njega. Izgledamo veseli, a zapravo smo svi neraspoloženi i vrlo gladni. Ni vukovi nisu tako pregladnjeli, niti su tigrovi svirepiji. Proždrljivi smo kao vukovi kad okopni snijeg poslije duge zime; kidamo kao tigrovi sve što nam padne šaka. Nikad nitko nije vidio zajedno toliko tužnih, pakosnih i gnjevnih životinja. Nitko ne može biti pametan ako nije glup koliko i mi.

    Denis Diderot

    Predstava se radila u programu artist-in-residence Art radionice Lazareti, premijerno je izvedena 7. kolovoza 2001.g. na Splitskom ljetu, zatim, 1. i 2. rujna na festivalu Karantena 5 u Dubrovniku, a igrala u redovitom repertoaru Teatra &TD u Zagrebu. Diderotov nećak ili krv nije voda predstava je skupine BADco. u koprodukciji Art radionice Lazareti, Dubrovnik, Teatra &TD, Zagreb i Splitskog ljeta. Uz potporu: Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba

    Zatvori

  • 2000

    Čovjek.Stolac

    PREDSTAVA

    Režija i koreografija: Goran Sergej Pristaš

    Dramaturgija: Ivana Sajko

    Glazba: Helge Hinteregger

    Izvođači: Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Damir Bartol Indoš

    Čovjek.Stolac (2000.) predstava je razvijena kao work in progress i prezentirana kao javna proba bez premijere. Istraživanje je temeljeno na mogućnosti obnavljanja autentičnog performansa Damira Bartola Indoša, Čovjek-Stolica, prvi puta izvedenog 1982. Željeli smo rekonstruirati i nadograditi originalni komad koristeći se plesnim improvizacijama najboljih mladih plesača u Hrvatskoj. Cilj je bio izgraditi kazališnu strukturu iz performansa kroz plesne varijacije.

    Čovjek.Stolac glazbena je struktura improvizirane izvedbe, koja izbjegava sva semantička punjenja. Prije se može govoriti o korištenju parametara rudimentarnih odnosa tijela i predmeta, a ti su:

    - Mentalni ulog energije i emocija u objekt
    - Objektifikacija tijela
    - Napetost između “tehničkog”i “prirodnog” tijela
    - Napetost između reda objekata i reda tijela

    Zatvori