otvorenje: 12.06.2017. 20:00

izložba je otvorena do 29.06.2017.

Galerija Vladimir Bužančić (Centar za kulturu Novi Zagreb, Remetinec)

Izložba Dispozitivi gledanja dio je cjelogodišnjeg suradničkog projekta BADco. i Marka Tadića pod naslovom Ništa tromo u svijetu, a koji uključuje istraživanje, izložbu i izvedbene događaje na temu ritmoanalize, principa prezentacije kompleksnih ritmičkih (vremensko – prostornih) struktura.

Ova izložba se razvija se u samom prostoru Galerije Vladimir Bužančić u Remetincu i jedan je korak u procesu koji će rezultirati predstavom Ispravci ritma s premijerom u studenom 2017. godine u HNK Zagreb.

Izložba uključuje i tekst Gorana Ferčeca.

Pogrešno je misliti da slikar radi na bijeloj površini. Iz ove pogreške slijedi vjera u figurativno. Ukoliko slikar stoji ispred bijele površine on na njoj reproducira vanjski objekt koji funkcionira kao model, no to nije slučaj. Slikar drži mnogo stvari u svojoj glavi, ili oko sebe, u svom studiju. Sve što ima u glavi ili oko sebe već je na platnu, više ili manje virtualno, više ili manje stvarno, prije nego što započne svoj posao. Svi su prisutni na platnu kao tako mnogo slika, stvarnih ili virtualnih, tako da slikar ne mora pokriti praznu površinu, već je mora isprazniti, raskrčiti i očistiti.
Gilles Deleuze: Francis Bacon - Logique de la sensation

Teatar se najčešće shvaća kao umjetnost koja se pokazuje gledatelju i svi pokušaji da se ta predstava o teatru promijeni idu u smjeru promjene funkcije gledatelja, ali gledatelj se uvijek percipira kao netko izvanjski teatru. Međutim, malo se govori o manifestaciji teatra, o tome da teatar uvijek već uključuje i gledatelje i njihovo gledanje, čak i tijekom proba kad je njihov pogled samo pretpostavljen, kad se teatar događa pred još nerođenim gledateljem.

Zbivanje teatra, za razliku od njegovog prikazivanja nema refleksijski, nego refrakcijski karakter. I ta se refrakcija, prelamanje događa upravo na membrani koja dijeli njegove dvije različite lokalne manifestacije među kojima se mijenja i stil postojanja njegovih sudionika: kazalište kao institucionalni odnos publike (javnosti) i umjetnika (proizvođača) i teatar kao poetički sklop gledatelja i aktera izvedbe (živih i neživih). Međutim, ovdje ne govorim o prelamanju kao učinku prolaska jedne ideje kroz dva medija ili dvije ideologije. Riječ je prije o otklonu u stilu postojanja aktera teatra (gledatelja i umjetnika) koji se događa kao posljedica susreta na membrani između institucije i poetike. Teatar/kazalište u toj dvostrukosti ostvaruje svoju refrakcijsku moć, on je materijalno činjeničan i u njemu se svijet ne gleda samo u teatru nego i kroz teatar.

Pokušamo li iz perspektive Deleuzovog razumijevanja slikarskog procesa misliti teatar ne kao prazni prostor nego kao infrastrukturu gledanja, onda je on već prepun i prenapregnut različitim postavima gledanja i prikazivanja. Prostor Galerije Vladimir Bužančić željeli smo s Markom Tadićem misliti upravo kao idealan prostor za kazališni rad, kao atelje, plesni studio, gledalište, bijelu kutiju, filmski studio, forenzički laboratorij, arhiv... I sve to istovremeno. Prostor je to koji ne treba puniti nego raščišćavati kako bi mogao poslužiti proizvodnji, uvježbavanju, izlaganju, rastavljanju, nabiranju, arhiviranju, gledanju... Prostor je to koji sadrži sve postave gledanja naših prethodnih i budućih predstava, u kojem se postavljanje događa povlačenjem i čišćenjem iz komprimirane ostave.