Rad panike je događanje smješteno u brisanom prostoru Grobničkog polja. U taj infrastrukturni prostor velikih razmjera, brzina i napona ne nalazimo ulaz jer unatoč slikovitoj sagledivosti mjesta dodira između prirodnog krajolika i tehnoloških sustava - dalekovoda, aerodroma, autmotodroma, autoputa - on je inverzija prostora ljudskog razmjera u kojima svakodnevno obitavamo, u kojima se vozimo, kroz koja hodamo. Njegov identitet je ne-tu. Upravo kao što je identitet svakodnevice ova infrastruktura vodova, čvorova i mreža koji ju održavaju.

Rad panike je događanje nastalo u obustavljenom vremenu. Vremenu vrlo izvjesnog kraja i vrlo neizvjesnog početka. Međutim, da bi svakodnevica mogla biti nešto drugo, da nešto završi a novo može započeti, promjena mora biti moguća u infrastrukturnom prostoru. Na tom terenu izvlače se obrisi i iskopavaju ukopine onoga što neće moći biti i onoga što će se možda zbiti.

Rad panike posljednji je dio trilogije započete predstavom Iskop izvedenom 2018. g u kući arhitekta Vjenceslava Richtera, a nastavljene predstavom rePublika u orkestru koja je premijerno održana u HNK Ivan pl. Zajc u listopadu 2019. u Rijeci. Trilogija tematizira veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima  u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe.

Izvedba: Nataša Antulov, Ana Marija Brđanović, Ema Crnić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Nikolina Pristaš, Kalliopi Siganou, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Evita Tsakalaki

Orkestar: Puhački orkestar KUD-a “Sloga” Ravna Gora

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš u suradnji sa Anom Kreitmeyer, Martom Krešić, Evitom Tsakalaki, Kalliopi Siganou i Emom Crnić
Dramaturgija: Goran Ferčec, Tomislav Medak, Nataša Antulov
Tekst: Goran Ferčec
Glazba: Gordan Tudor
Kostim: Silvio Vujičić, Motivi na muškim odjelima su dekonstruirani otisci umjetničkog rada Slobodni crtež iz 1980. autora Vjenceslava Richtera
Svjetlo: Goran Petercol
Dizajn i crteži: Siniša Ilić
Suradnik u čitanju prostora: Leo Modrčin
Snimanje i audio obrada teksta: Saša Predovan
Tehnička podrška: Bruno Butorac
Prijevod: Žarko Cvejić
Producent: Lovro Japundžić
Pilotiranje drona i zračno snimanje: Goran Skelac i Vatroslav Španiček
Fotografija: Tanja Kanazir
Pas: Lava
Hvala: Davorka Begović, Vesna Meštrić, Alan Vukelić, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i Eurokaz

Premijerne izvedbe: 10.-11. srpnja 2020.
Lokacija: Grobničko polje, Rijeka

Koprodukcija: BADco. i Drugo More
Produkciju Rad panike podržali su: Ministarstvo kulture RH, Grad Rijeka - Odjel za kulturu, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba
Organizator programa: Drugo More
Program je sastavni dio programskog pravca DOPOLAVORO projekta Rijeka 2020 – EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE
Rijeka - luka različitosti
Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb.

Program Drugog mora i BADco. provodi se uz podršku Zaklade Kultura nova.

Naslovna fotografija: Siniša Ilić za Rad panike BADco. (flomasteri na papiru, 21x29,7cm, 2020.)

Točno deset godina nakon prvog objavljivanja i njezine primjene u praksi pojedinačnih umjetnika i velikih edukacijskih ustanova, softverska alatka WHATEVER DANCE TOOLBOX 2020. godine postaje ponovno svima dostupna kao besplatna web aplikacija, a uz nju i novi, revidirani Priručnik, na hrvatskom jeziku.

Whatever Dance Toolbox je web-aplikacija, tehnološka alatka koja u mnogočemu funkcionira kao interaktivno ogledalo. Alatka je razvijana tijekom niza godina kroz radioničku suradnju s brojnim korisnicima/ama različitih stručnosti i interesa, u zemlji i inozemstvu. Zahvaljujući kontinuiranom interesu i dijalogu između programera Daniela Turinga, nas i korisnika/ica, WDT je danas dostupan i kao softver otvornog koda i kao besplatna web-aplikacija čija je namjena proširenje polja istraživanja plesa i pokreta, praktična podrška učenju, proizvodnji, razvoju i analizi koreografskih materijala te razvoju kreativnog mišljenja i stvaranja u interaktivnom okoliš.

O alatki su rekli: 

"Whatever Dance Toolbox predstavlja jedinstvenu priliku za učenje i poučavanje pokreta za sve zainteresirane studente. U povijesnom smislu, WDT se referira na materijalna istraživanja čistog pokreta koji vuče porijeklo u poetici umjetnika-ca 1970.-tih kao i na video estetiku pionira digitalne umjetnosti. To distinktivno poetičko obilježje upakirano je u obliku jednostavnog, intuitivnog korisničkog sučelja koje potiče na eksperimentiranje i igru u procesu donošenja koreografskih odluka." 
- Scott deLahunta, pokretač istraživačkog projekta o koreografiji i tehnologijama Motion Bank, istraživač pri Centru za istraživanja u plesu Sveučilišta u Coventryju i pri Sveučlištu za primjenjene znanosti u Mainzu

"How can various technologies, from the more conventional to the very new, be used to archive, share and understand dance movement? How can they become part of new ways of creating dance? What does this tell us about the ways in which technology is part of how we make sense and think? Well-known choreographers and dance collectives including William Forsythe, Siohban Davis, Merce Cunningham, Anne Teresa De Keersmaeker and BADco. have initiated projects to investigate these questions, and in so doing have inaugurated a new era for dance archives, education, research and creation. Their work draws attention to the intimate relationship between the technologies we use and the ways in which we think, perceive, and make sense"
- iz knjige Transmission in Motion, ur. Maaike Bleeker, Routledge London, 2016.

Web aplikacija s novim izdanjem Priručnika na hrvatskom jeziku realizirana je u sklopu programa Razvoj publike, Ministarstva kulture RH.

Da su umjetnici pokušali promijeniti svijet, nije nikakva novost. Niti da su ga pokušali spasiti. Ali što kad niti promjena niti izgledi za spas nisu izvjesni, kad prijeteća katastrofa stavlja pred nas jedan jedini izlaz - učiniti nemoguće? Danas, kad filozofi tvrde da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, kad je utopija postala pogrdna riječ, a izvjesnost katastrofe razoružava našu maštu, odlučujemo se na vježbanje i prakticiranje nemogućeg.
Ova predstava nudi gledateljima jedinstvenu perspektivu na kazališni prostor smještajući se u rupu orkestra - utrobu kazališnog stroja, ali i na mjesto čija je budućnost direktno ovisna upravo o nadolazećim klimatskim promjenama i podizanju razine mora.
Predstava rePUBLIKA U ORKESTRU finalizira cjelogodišnji projekt započet u Chicagu, nastavljen u Zagrebu, a premijerno se u cjelini izvodi u HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci u suradnji Talijanske i Hrvatske drame i izvedbenog kolektiva BADco.. U ovoj trodijelnoj predstavi vraćamo se u povijesne pokušaje umjetničke intervencije u stvarnost, od modernističkih republika pod vodstvom pisaca Ernsta Tollera i Gabrielea D'Annunzia, preko jezičkih i vizualnih intervencija u javnom prostoru (Paolo Scheggi, Vito Acconci), do tarantelističkih pokušaja izvođenja nemogućih koreografija (Goat Island) ili nemogućih kompozicija (John Cage).

Redatelj: Goran Sergej Pristaš
Dramaturzi: Nataša Antulov / Tomislav Medak
Koreografkinja: Nikolina Pristaš
Koreografska suradnica: Zrinka Užbinec
Scenograf: Igor Eškinja
Kostimograf: Arhiv BADco. - Silvio Vujičić
Instalacija i integralna rekonstrukcija: Oplà-stick, muka po Paolu Scheggiju
Glazba: John Cage, Etudes Boreales
Prijevod: Marta Schwaiger
Video: Marin Lukanović
Korišteni video i filmski materijali: Goat Island, The Sea And Poison; Luis Buñuel i Salvador Dali, Andaluzijski pas
Izvode: Ivna Bruck / Ana Kreitmeyer / Marta Krešić / Aleksandra Stojaković Olenjuk / Petar Kovačić
Inspicijentica: Sandra Čarapina
Producent BADco.: Lovro Japundžić

Koprodukcija: Talijanska drama i Hrvatska drama HNK "Ivan pl. Zajc", BADco., Chicago Cultural Center i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Predstava je inspirirana radovima Edvarda Muncha, Ernsta Tollera, Gabriela D' Annunzia, Johna Cagea, Vita Acconcija, Paola Scheggija, Goat Island, Karen Brodine i urođenica zapadne Amazone.

Posebna zahvala Cosimi i Franci Scheggi za ustupanje prava na rekonstrukciju performansa Paola Scheggija: Oplà stick, muka po Paolu Scheggiju.

Zahvale: Lin Hixson, Karen Christopher, Matthew Goulish, Mark Jeffery, Bryan Saner, Nicholas Lowe, Sarah Skaggs, John Rich, Jasna Jakšić, Drugo more.

Premijera: 20.10.2019. u 19:30 u HNK "Ivan pl. Zajc".
Reprizne izvedbe: 28.10. i 31.10.2019. 19:30 u HNK "Ivan pl. Zajc"

Produkciju rePUBLIKA U ORKESTRU podržali su Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.
Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb i Chicago Cultural Center.

Ove (kompozicije) su namjerno teške toliko koliko sam ih mogao načiniti jer smatram da smo okruženi vrlo ozbiljnim problemima u društvu i skloni smo misliti da je situacija beznadna te da je nemoguće učiniti nešto što bi sve okrenulo kako treba. Stoga mislim da ova glazba, koja je gotovo nemoguća, nudi trenutak prakticiranja nemogućeg.
John Cage

Nemogući plesovi izvedbeni je rad koji je nastao povodom izložbe posvećene američkom postdramskom kazališnom kolektivu Goat Island i premijerno je izveden u svibnju 2019. u Chicago Center for Culture. Rad je temeljen na dokumentaciji i partiturama sekvence "Impossible Dances" ("Nemogući plesovi") iz predstave Goat Islanda The Sea & Poison i zapisima Johna Cagea uz njegovu kompoziciju Freeman Etudes.

U Nemogućim plesovima tragali smo za novim oblicima prakticiranja nemogućeg. Nemogućnosti se otvaraju u izvedbenom prevođenju koreografije u koreografiju, zapisa u pokret, pjesništva u izvedbu. Nemogućnosti su nužnosti jer, dok srljamo prema uzavreloj planeti, ništa nije urgentnije od susreta bezbroja nemogućnosti.

Režija: Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Tomislav Medak
Koreografija i izvedba: Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec, Marta Krešić
Video: Goat Island, The Sea & Poison
Produkcija: Lovro Japundžić

CHICAGO
Premijera: 24.05.2019. u 20 sati / Prije izvedbe bit će održan razgovor s umjetnicima koji vodi Erin Manning s početkom u 19 sati
Reprizne izvedbe: 25.5. u 19 sati i 26.5. u 14 sati
Chicago Cultural Center, Sidney R. Yates Gallery, 4. kat Sjever, Chicago

ZAGREB
Premijera: 01.06.2019. u 19 sati
Hala V (Tehnički muzej) – u sklopu programa 20. Platforma.hr

Projekt su podržali Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

“Pruševski bi već sada mogao predvidjeti kakvu tvorevinu statičke mehanike u smislu umjetnosti i svrsishodnosti treba smjestiti u središte svijeta, ali nije mogao predosjetiti ustrojstvo duše doseljenika tog zajedničkog doma posred ravnice i tim više zamisliti stanovnike tog budućeg tornja nasred cijeloga svijeta. Kakvo će tada biti mlado tijelo i od kakve će čarobne sile početi tući srce i razmišljati um?”
Andrej Platonov Iskop

Jedinstven projekt zagrebačkog kazališnog kolektiva BADco. - predstava-izložba Iskop na lokaciji jednokatne vile na Vrhovcu 38 u Zagrebu, danas poznate pod nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu - kreće od istraživanja utopijskih premisa planiranja budućnosti stanovanja, socijalizacije i razmjene te neposredne uvezanosti trajanja životnog vijeka s njihovom realizacijom. U napetosti između imaginacije, rada, mladosti i smrti BADco. sa suradnicima iz polja plesa, arhitekture, dizajna i glazbe istražuje i suvremenu ulogu umjetnika u relacijama proizvodnje i umjetničkih praksi.

Ovo izvedbeno istraživanje ostavštine utopijske gradnje dvadesetog stoljeća svoja polazišta nalazi istovremeno u megastrukturama Vjenceslava Richtera iz kasnih 1960-ih godina (Sinturbanizam, Heliopolis), konceptualnim meta-konstrukcijama američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa, te distopijski-satiričnom romanu Andreja Platonova Iskop.

Andrej Platonov jedan je od najvećih i najintrigantnijih ruskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegova dva najznačajnija djela, Čevengur i Iskop (nastali u periodu 1926. - 1930.) uronjena su u distopijsku problematiku te prikazuju deformaciju utopističke ideje u rukama čovjeka (neukog, pohlepnog ili pak slabog). Junaci kratkog romana Iskop grade veliki toranj, proleterski dom, koji će omogućiti zajednički život svim pripadnicima radničke klase. Taj dom simbolizira svijetlu budućnost i utopijsko društvo, ali do kraja romana radnici ne uspijevaju saliti čak ni temelje toga zdanja.

“A ja se sama nisam htjela roditi jer sam se bojala da će mi majka biti buržujka.”
Andrej Platonov Iskop

Predstava-izložba Iskop koreografski istražuje specifične konstrukcijske principe i gravitacijske zadatosti arhitektonskog oblikovanja te socrealističke prikaze tijela. U ranim sovjetskim socrealističkim prikazima naglašene fizičke snage, revolucionarnog žara i idealizirane budućnosti upravo lik mlade djevojke predstavlja cjelinu društva.

Rana djela Platonova često poistovjećuju odraslu ženu s predrevolucionarnom buržoazijom - nadilaženje seksualnog odnosa stoji za pobjedu nad smrću, a na mjesto žudnje za ženskim tijelom dolazi žudnja za budućnošću, za novim, komunističkim društvom (Oxana Timofeeva). Utoliko su muški likovi kod Platonova osuđeni na sentimentalno sjećanje na onu koja je prošla ne zaustavljajući se ili na opscenost trzajuće ruke u džepu pri pogledu na pionirke.

U ironičnom obratu kraja romana iskop nikad dovršene građevine novog društva, “maternica za dom budućeg života” postaje grob djevojke Nastje, otjelovljenje ispražnjenog obećanja budućnosti.

U Iskop ulazimo kroz izvedbenu čitaonicu, dok će čitav projekt pratiti radionice i predavanja organizirana u suradnji s Urbanističkom platformom.

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Izvedba: Antonia Dorbić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Priska Pia Pristaš, Kalliopi Siganou, Evita Tsakalaki
Glazba i grafički dizajn: Andro Giunio
Kostim: Silvio Vujičić
Prostor / čitaonica: Dinko Peračić i Miranda Veljačić / Platforma 9,81
Prijevod: Rafaela Božić-Šejić
Tehnička podrška: Damir Prizmić i Miljenko Bengez
Produkcija: Lovro Japundžić
Fotografije: Marko Ercegović
Odnosi s javnošću: Zrinka Šamija

Koprodukcija: BADco. i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Autorska prava za hrvatski prijevod Iskopa Andreja Platonova ustupila je Naklada Breza.

Korišteni citati Lebbeusa Woodsa © Estate of Lebbeus Woods; prijevod: Ivana Ivković

Hvala: Vesna Meštrić, Božo Dujmović, Leo Modrčin, Lana Pukanić, Aleksandra Wagner, Ante Pejić, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec, klub za net.kulturu mama

Premijera: 16. studenog 2018. u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter

Produkciju Iskop podržali su Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb, POGONu Jedinstvo – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade te Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Urbanističku platformu čine organizacije iz područja nezavisne kulture, udruge Art radionica Lazareti, BADco., Drugo more, KA-MATRIX, Kontejner, Multimedijalni institut, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Centar za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata, Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.

Netko donosi odluku,
A netko snosi posljedicu donesene odluke.
Netko napada da bi ispravio ritam.
Netko pušta da bude napadnut da bi se ispravio ritam.

- Goran Ferčec: Ispravci ritma

Ispravci ritma je predstava krize spoznajnog okvira dramske situacije, eksplozija analize, sagledavanja i predočavanja u uvjetima obustavljenog kauzaliteta. Narušeni ritam preduvjet je za ponovnu izvedbu analitičke opsesije. Sve je tu, sve je sa svim, svi razmjeri sa svim razmjerima, a ništa ne proizlazi utvrdivo ni iz čega. Ritam tijela uz ritam društva uz ritam planeta opazivi kao aritmija. Relativni događaji. Eksplozija se dogodila. Ubojstvo se dogodilo. Kako ćemo prikazati što smo zatekli tu? Što možemo reći što je tu bilo prije? Što je uslijedilo? Kako ćemo prikazati? Kako?

...imamo posla s vremenskim oblikom u kojem sebe očekujem u budućnosti, u kojem ‘sebi zakazujem sastanak onkraj ovoga trenutka, ovoga dana, ili ovoga mjeseca’. Tjeskoba je bojazan da se neću naći na tom sastanku, da više čak neću niti htjeti ići na nj.

- Jean-Paul Sartre

Četrdeset godina nakon pripovijetke Pavla Pavličića Dobri duh Zagreba dramski tekst Ispravci ritma Gorana Ferčeca vraća se temi opsesije ritmom gradskog života i uloge zločina u njemu.

Predstava problemski pristupa zgradi HNK, unutarnjoj organizaciji prostora koji postaje osmatračnicom trga, grada, teritorija i kozmosa što ga okružuju. Rijetko korišten Tonski studio pretvara se u kabinet u kojem su sabrani čudnovati aparati i indicije događaja kojem izvedba ulazi u trag.

Predstava je okupila izniman tim suradnika: književnika Gorana Ferčeca kao autora teksta, vizualne umjetnike Marka Tadića kao autora scenografije i Silvia Vujičića kao autora kostima, austrijskog kompozitora Radua Malfattija te Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza kao autore glazbe i zvuka. Umjetnički tim predstave čine i redatelj Goran Sergej Pristaš, koreografkinja je Nikolina Pristaš, dramaturzi Ivana Ivković, Tomislav Medak te Diana Meheik.

Predstavu izvode članice BADco. Ana Kreitmeyer i Nikolina Pristaš te članovi ansambla Drame HNK Livio Badurina, Mislav Čavajda i Duško Gojić, a glazbu član orkestra Opere HNK Ivan Bošnjak.

Predstava Ispravci ritma je kulminacija cjelogodišnjeg projekta Ništa tromo u svijetu - osmatračnica svakodnevnih ritmova koji je izvedbeni kolektiv BADco. razvijao tijekom 2017. u suradnji s likovnim umjetnikom Markom Tadićem te Hrvatskim narodnim kazalištem, Dubrovačkim ljetnim igrama, Galerijom Vladimir Bužančić, Institutom Tomislav Gotovac i Hrvatskom televizijom.

Projekt je ritmoanalitičko istraživanje na tragu pisanja Henria Lefebvrea proveo na različitim dispozitivima gledanja: u kazalištu, u galeriji putem izložbe, javnom prostoru i TV studiju te predstavlja uvide u formatima kazališne izvedbe predstave Ispravci ritma, izložbe BADco. i Marka Tadića Dispozitivi gledanja, rekonstrukcijske izvedbe performansa Tomislava Gotovca Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita volim te! povodom dvadesete godišnjice akcije u javnom prostoru i TV performansa Ima li života u TV studiju?.

Istraživačko-produkcijski rad na ovoj seriji djela kontekstualiziran je kroz predstavljanja umjetnika Kako radi rad te simpozijem Okret koji su organizirani u HNK i uključuje niz umjetnika i teoretičara iz Hrvatske i inozemstva: Ramsaya Burta, Bojanu Cvejić, Andersa Paulina, Unu Bauer, Natašu Govedić, Adriana Pezdrica, Gregora Kamnikara, Milu Pavićević, Sergiua Matisa, Radua Malfattija kao i niz mladih studentica i studenata plesa i dramaturgije koji su nam se kratkotrajno pridružili u radioničkom radu tijekom razvoja same predstave.

Posebna zahvala Pavlu Pavličiću za ustupanje autorskih prava na korištenje pripovjetke Dobri duh Zagreba.

Hvala: Tena i Tadija Tadić, Galerija Vladimir Bužančić i Anita Zlomislić, Lana Šprajcer, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Danijela Vukadinović, Maja Ležajić, Nina Gojić, Ivan Penović

Ispravke ritma i Ništa tromo u svijetu podržali su Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Austrijski kulturni forum.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada "Kultura nova”.

Medijski pokrovitelj BADco.: Yammat FM

Pročitajte više o samoj predstavi:

Predstava Spore polazi od problema nezavršivosti rada provedenog u održavanju. Održavamo tijelo, stan, bližnje i biljke, održavamo prijateljstva, odnose, čistoću i odjeću, održavamo infrastrukturu, organizaciju, prostor i tehniku. Održavanje je nevidljiv preduvjet rada i stvaranja. Održavanje je svakodnevna prepreka neometanom radu i stvaranju. Ono ostaje u pozadini, rutinski se ponavlja i naizgled ne dopušta pomak. U svakodnevnoj nezavršivosti rada provedenog u održavanju pomak, promjena i transformacija hiberniraju.

Tijelo u plesu smatra se slobodnim od inercije rada provedenog u održavanju i smjernosti rada provedenog u proizvodnji. Pokret u plesu oslobođen je društvenih uvjetovanja i prepušten stvaralačkom samoodređenju. Toj pretpostavci slobodnog tijela u plesu BADco. pristupa analizirajući fenomen okreta, obrtaja tijela oko vlastite osi bez mogućnosti napredovanja. Okret kao element ponavljanja “infrastruktura” je plesnog pokreta, ono što ga razlikuje od svakog drugog pokreta, međutim kriza plesa se otvara onda kada okret ne izlazi iz ponavljanja.

Početno nadahnuće predstava crpi iz poeme Što je nepisanje? američke pjesnikinje Anne Boyer u kojoj se vlastito iskustvo života kao umjetnice, žene, majke, nastavnice, partnerice, aktivistice, prijateljice razlaže sloj po sloj, prekapajući pritom po ritmovima vlastite svakodnevice i njihovim imobilizacijskim učincima.

BADco. autorski tim:
Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (koreografska suradnja).

BADco. se pridružuju:
Lana Hosni / Emilie Gregersen i Ivana Pavlović / Rebecka Olivia Berchold (izvedba), Helge Hinteregger i Martin Koller (glazba), Igor Pauška (prostor), Silvio Vujičić (kostim), Jasmin Dasović (zvuk), Sara Bundalo (svjetlo), uz sudjelovanje studentica Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples u procesu rada predstave.

Producent: Danijel Popović

Fotografije: Damir Žižić

Hvala: Anne Boyer, Goran Sergej Pristaš, Anna Lea Ourø Jensen, Amalia Kasakove, June Kathrine Lysjø, Karin Bergman, Lydia Margareta Elisabeth Östberg Diakité, Centar za kulturu Novi Zagreb

Premijera: 27. listopada 2016. u Kinu SC, Studentskog centra u Zagrebu

Osoblje Studentskog centra u Zagrebu – Kultura promjene: Jelena Erceg (inspicijentica), Krunoslav Dolenec (tehnički realizator), Miljenko Bengez i Mario Vnučec (tehničari svjetla), Danijel Škrbo i Barbara Šimunović (tehničari tona), Stipo Katavić (majstor scene), Dubravko Dolenec (scenski radnik)

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Rad BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb i Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu – Kultura promjene.

Institucije treba graditi hibrid je žive izvedbe, filmskog seta i privremenog nastanjivanja prostora napuštenih tvornica ili nedovršenih javnih zgrada, prostora koji su svojedobno bili prostori industrijske proizvodnje, a danas bi trebali služiti kulturi ili kulturnih prostora koji su slaveći industrijsko doba poprimali utopijske formate. Rekonstrukcijom prizora triju predstava BADco. Institucije problematiziraju napeti odnos rada i umjetnosti kroz našu blisku povijesti, koji se simptomatski ogleda i u nedovršenom stanju triju građevina. Prvi dio trilogije realiziran je u rujnu 2015. u prostorima bivše tvornice Rikard Benčić u Rijeci, drugi dio 27. veljače 2016. u Domu mladih u Splitu u suradnji s Platformom 9,81 a treći dio u zagrebačkom Centru za nezavisnu kulturu i mlade POGON, to jest bivšem pogonu tvornice Jedinstvo, 04. ožujka 2016.

Zbivanja uključuju i diskusije o društvenim i ekonomskim aspektima umjetničkog rada, naloga produktivnosti te valorizaciji umjetničkog rada kroz neestetske sfere društvene proizvodnje. U diskusijama sudjeluju umjetnici i kulturni radnici, kulturolozi i analitičari koji promišljaju poziciju kulture u društvenom sistemu, nove institucionalne modele i probleme institucionalizacije suvremene umjetničke prakse.

solo povorka

“Noć je. Spavate, spokojno sanjate. Odjednom, tlo pod vama počinje se tresti. Trešnja se postepeno pojačava, gubite ravnotežu očajnički se hvatajući za koju god stabilnu stvar da se održite na nogama. Vibracije se penju vašim tijelom, stežu unutarnje organe sve dok ne stignu u prsa i grlo onemogućavajući disanje. Točno u momentu gušenja tlo pod vašim nogama se rastavlja, zijevajući prema razjapljenom tamnom ponoru. Tiho vrišteći, spotičete se i padate, padate slobodnim padom u nešto što izgleda kao jama bez dna. A onda, bez najave, nekakva tvrda površina zaustavlja vaš pad. U bolnom trenutku sudara, kao da ste to mogli predvidjeti, budite se. Ali nema olakšanja jer u tom dijeliću sekunde čujete prodoran zvuk koji vas šokira do srži. Ogledate se oko sebe, ali ne vidite ruševine. Iskačete iz kreveta, trčite van. I opet ne vidite ruševine. Što se dogodilo? Jedina stvar koja vam je trenutno jasna jest da nećete ponovno usnuti jer ovaj susret još uvijek odjekuje vašim tijelom.”

Steve Goodman iz Sonic Warfare: Sound, Affect, and the Ecology of Fear

Krenete i nekamo stignete. Ili ne. Gledate i nešto vidite. Ili ne. Mjesto na koje dođete neće još dugo postojati, stvari koje vidite čine se kao prijetnja. Ono što veže konkretno mjesto, njegovo vrijeme i trajanje možda je ritam, ritam koji tvori ples, ritam koji tvori strah, ritam koji tvori užitak. U novoj predstavi BADco. ritam tvori vrijeme koje nosi prijetnju, vrijeme koje otkucava, vrijeme koje zakucava. Ukoliko više nije povorka mrtvaca, povorka staleža nego lanac vibracija, elektromagnetskih valova i afekata, kako se pleše suvremeni danse macabre ako ne kao kolektivna solo izvedba?

Naša svakodnevica razmata se kroz različite vremenske cikluse poput kalendarskih, dnevnih i lunarnih, životnih, somatskih i mehaničkih. Ritam je fenomen koji povezuje mjesto i vrijeme te vremenu daje svojevrsnu infrastrukturu. Tempo, izbor trenutka, trajanje, frekvencija, slijed i ritam međusobno su uvjetujuće strukture vremena, a plesna izvedba kao ograničena vremenska slika prostornih promjena uživa angažman upravo tih struktura. Rad na ovoj predstavi temeljio se na istraživanju tzv. ritmoanaliza, odnosno uvida u ritmičke strukture svakodnevice te istraživanju raspona različitih relacija ritmova, frekvencija i modusa mjerenja vremena. No plesna izvedba, bilo da je umjetnička, rekreativna, religiozna ili društvena samo je jedna od frekvencijskih taktika utapanja u zvučne prostore koji stvaraju odgovarajuća afektivna stanja – užitak, iritaciju ili strah.

Pokušaj tijela da dosegne razinu uronjenosti u ples jedno je od mitoloških mjesta diskursa o plesu. Ne više tijelo koje pleše, nego tijelo koje je plesano, pretpostavlja da je tijelo u plesu specifična vrsta objekta u kontinuitetu s drugim materijalnim objektima, svojevrsno zgušnjavanje materije u općem kontinuitetu kretanja.

Koreografiju u predstavi smo radili pokušavši odbaciti romantičarsku ideju da je tijelo generator kretanja zanimajući se za njegovu posredničku, ali i otporničku ulogu u različitim serijama kretanja, gledanja i vibracija koje ulančavaju žive i nežive posrednike kroz postupke prevođenja, konformacije, kompozicije itd. Zato smo se morali spustiti na razinu “podzemnih tijekova” plesne izvedbe; infrastrukture plesa na razini organizacije tijekova, pozadinskih ritmova, elementarnih tjelesnih funkcija i njihovog visceralnog učinka. BADco.

Predstavu koreografski nose Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš, a izvedbu Zrinka Užbinec.

Dramaturgija i postav: Goran Sergej Pristaš

Glazba i zvučne sugestije: Alen i Nenad Sinkauz

Ideja i izrada kostima: Silvio Vujičić

Dizajn zvuka: Jasmin Dasović

Produkcija: Lovro Rumiha

Asistentica produkcije: Vanja Zubović

Fotografija: Dinko Rupčić

U predstavi se koriste zvučni fragmenti iz filma Idi i gledaj Elema Klimova, poeme Četiri kvarteta u interpretaciji autora T.S. Eliota te pjesme Needles And Pins The Searchers.

“Da biste došli do onog što niste
morate putom na kojemu niste.
I ono što ne znate jedino je što znate
i ono što imate jest što nemate
i tamo gdje ste jest gdje niste.”
T.S. Eliot iz Četiri kvarteta, prev. Antun Šoljan

Bilo da su stvarni ili imaginarni, živi ili neživi, svatko mora oformiti vlastite posrednike. Riječ je o seriji: ako ne pripadate seriji, makar bila potpuno imaginarna, izgubljeni ste. Posrednici su mi potrebni da se izrazim, a oni se nikad ne bi izrazili bez mene: uvijek se radi u grupi, čak i kad se čini da to nije slučaj.”
Gilles Deleuze

Premijera: 16., 17. i 18. 10. 2014. @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

Reprizne izvedbe u 2015. : 27. i 28. 1. 2015. u 21 h @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Predstava je inspirirana romanom “Stranac”, Alberta Camusa

Polazeći od problema izostanka (su)osjećanja i očekivane emocionalne reakcije, projekt STRANAC preko Camusovog antijunaka Meursaulta sagledava socijalna i sistemska licemjerja sakrivena iza odnosa zasnovanih na transparentnosti. Ovo scensko čitanje STRANCA koncentrira se na tri dominantne slike preuzete iz romana; situacije ispovijesti, zatvora i trenutka samog ubojstva kao točke u koju se akumuliraju sve silnice romana. Rasvjetljavanjem narativa i diskursa kao pokušaja objašnjenja onoga što se dogodilo generira se ispovijesna razina, zakon prozirnosti. Gradnjom transparentne koreografske partiture mizanscenski se propituje izvedbena potentnost situacija i atmosfera upisanih u roman. Konačno, doslovno ispostavljeno rasvjetljavanju, ubojstvo kao središnje mjesto narativa izloženo je kao tableau neprestane prijetnje i scenska slika koja u gledateljevu oku uvijek ostaje nepotpuna u svojoj poetičnosti, uvijek nedovršena u iščekivanju vizualnog opuštanja, nejasna uslijed prevelike vidljivosti.

Goran Sergej Pristaš – režija

Goran Ferčec – dramaturgija i tekst

Nikolina Pristaš – koreografija i izvedba

Zrinka Užbinec – koreografija i izvedba

Ana Kreitmeyer – koreografija i izvedba

Petar Milat – tekstualni prilozi i izvedba

Alen Sinkauz – glazba i izvedba

Nenad Sinkauz – glazba i izvedba

Siniša Ilić – crteži i scena

Silvio Vujičić – kostimografija

Alan Vukelić – oblikovanje svjetla

Jasmin Dasović – oblikovanje zvuka

Iva Dežmar – maska

Lovro Rumiha – produkcija

Posebna zahvala – Maria Tsitroudi, Anders Paulin

Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noći u iščekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenađenja. Kad treba da mi se što dogodi, najviše volim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo spavao obdan, a za dugih noći strpljivo sam čekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najteže je bilo u onaj sumorni sat kad sam znao da obično obavljaju svoj posao. Čim bi prošla ponoć, čekao sam i vrebao. Nikad mi uho nije razabiralo toliko šumova, lučilo toliko slabašnih zvukova. Mogu, uostalom, reći da sam u neku ruku imao i sreću za sve
to vrijeme, jer nikad nisam čuo korake. Mama je često govorila da čovjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvjedočio u zatvoru, kad se nebo žarilo i danje se svjetlo uvlačilo u moju ćeliju, jer sam lako mogao začuti korake, a tada bi mi srce možda prepuklo. Čak i kad bi me najmanji sušanj privukao vratima, čak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno čekao sve dok ne bih začuo svoj dah, prestravljen što je toliko potmuo i sličan psećem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih još dvadeset četiri sata života.
Albert Camus: Stranac

Godine 1951. apstraktni slikar Willem de Kooning komentirao je radikalnu vizualnost oslobođenu atomskom bombom. Pojava atomske svjetlosti najavljuje, za de Kooninga, apsolutnu promjenu u vizualnom prikazivanju: “Danas, pojedinci misle da će svjetlo atomske bombe zauvijek promijeniti koncept slike. Oči koje su zapravo vidjele svjetlo, rastopile su se u čistoj ekstazi. Na tren, svi
su bili iste boje. Svi su se učinili anđelima”.

Atomska vizualnost, iskovala je u spektakularnoj vizualnosti atomske ili A-bombe, A-vizualnost. De Kooningovo razmišljanje o atomskoj detonaciji i njenom utjecaju na vizualno prikazivanje obilježeno je religioznim uzbuđenjem i zbunjenošću. Sadistička metafizika njegove analize, okrutni prijedlog otkupljivačke ekstaze monokromatskog uništenja, otkriva de Kooningovu nelagodu pred prizorom atomskog spektakla.
Njegov jezik upisuje granice figurativnosti prije vizualnog događaja koji je možda promijenio “koncept slikarstva jednom i za svagda.” “Oči koje su zapravo vidjele svjetlo”, oni koji su svjedočili i shvatili (ili bili preobraćeni), izgubili su i vid; u žrtvenoj logici de Kooningovog odlomka, svjedoci su zamijenili vid za uzvišenu vizualnost: oči onih svjedoka “koji su vidjeli svjetlo rastopile su u čistoj ekstazi”. Ekstatični, na otvorenom, slijepi. Možda posljednji oblik svjetlosti, koji bi trebalo vidjeti. Posljednje svjetlo povijesti, prema de Kooningu ili svjetlo na kraju povijesti. (…)

“Atomska eksplozija koja je rastopila oči anđela izvela je spektakl nevidljivosti, prizora koji nestaje u trenutku njegova pojavljivanja samo da bi se zauvijek zadržao u vizualnom svijetu kao nepromjenjiv trag avizualnosti.

Akira Mizuta Lippit: Atomic Light
U predstavi su korišteni fragmenti tekstova:
Albert Camus: Stranac, preveo Zlatko Crnković.
Albert Camus: Ljeto u Alžiru, prevela Višnja Machiedo.
Mahmud Derviš : Lična karta, preveo Mirza Sarajkić

Knige koje su nas inspirirale:
Akira Mizuta Lippit: Atomic Light (Shadow Optics).
Georges Didi-Huberman: Poput krijesnica, prevela Sana Perić.
Alexander Garcia-Düttmann: Visconti – uvidi u krvi i mesu, preveo Dalibor Davidović

U predstavi se koristi film Ante Verzottija Juke box, 1966.

Premijera: 27. i 28. lipnja 2015. @ Zagrebački plesni centar, Ilica 10, Zagreb

Predstava je pripremana u prostoru – Mjesna uprava “Stjepan Radić” i Centar za kulturu Novi Zagreb.

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH i Zagrebačkog plesnog centra

Projekt je ostvaren u koprodukciji s Festivalom Perforacije udruge Domino.

IMA LI ŽIVOTA NA SCENI? – vježbe iz oblikovanja Zemlje umjetničko je istraživanje dva povezana skupa problema: stvaranja minimalnih uvjeta za život i činjeničnosti u kazalištu. Naše polazište je u pitanju “Koje su posljedice kazališne fikcionalizacije stvarnosti poput globalne ekološke krize?” Stoga su se obzoru predložaka našli umjetnički i medijski materijali od dokumentarnih snimki osvajanja svemira, preko S.F. proze do ekoumjetnosti.

Predstava-serija svoj je začetak našla u ideji terraforminga, hipotetskog procesa ciljanog preoblikovanja atmosfere, temperature, površinske topografije ili ekologije nekog planeta ili svemirskog tijela kako bi ga se učinilo sličnim Zemlji te naseljivim zemaljskim organizmima. U namjeri da se realizira kao serijalna, epizodna struktura, predstava će iz nekoliko različitih perspektiva prići ideji scenskog iskušavanja uspostavljanja novih životnih (ali i radnih) uvjeta, međuljudskih odnosa, ekosustava, oblika života, zajednica itd. S jedne strane, cilj nam je reflektirati povišeni stupanj osjetljivosti za budućnost planeta Zemlje, a s druge, status stvarnosti u kazalištu. Dok se njegova socijalna i politička argumentacija sve više artikulira strašću za stvarnim, za dokumentarizmom i “stvarnim ljudima” na sceni, kazalište neizbježno fikcionalizira odnose među ljudima i stvarima, činjenicama i iluzijama. No paralelno tome kazalište jest uvijek svojevrsni zajednički čin, uvijek neka privremena zajednica koja ima svoje sociopoetičke posljedice.

Predstava ima serijalnu strukturu čiji segmenti će se mijenjati iz prigode u prigodu, od izvedbe do izvedbe. Predstava je u dva navrata prezentirana u radnim uvjetima, a riječka premijera u listopadu 2012. je otvorila ciklus javnih izvedbi u teatru.  Inicijalni projektni prijedlozi razvijeni su kroz niz radionica i suradnji s umjetnicima i stručnjacima izvan kolektiva. Predstava će se nadalje razvijati kroz niz radionica s publikom i drugim stvaraocima, a rezultirajući, novoproizvedeni segmenti će se uključivati u serijalnu i izmjenjivu strukturu predstave. Predstava je namijenjena za izvođenje u kazalištima, galerijama, ali i drugim otvorenim i zatvorenim javnim prostorima.

Inspirirano radovima i mišlju Timothyja Mortona, Johna W. Campbella, Yone Friedmana, Vlade Marteka, Heraklita iz Efeza, Long Distance Hotel i drugih.

Ključne riječi: terraforming, ekomimeza, imitiranje, atmosferska ugođenost, biosfera, serija, gravitacijski satovi, instrumentalna koreografija

Autori: Pravdan Devlahović (izvedba), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (izvedba i koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba).

Suradnici: Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla), Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka).

Producent: Lovro Rumiha

Koprodukcija: BADco. i Domino

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb.

praizvedba:
26.11.2010. 20:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

reprizne izvedbe:
27.-28.11.2010. 22:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
(različito vrijeme!)

Točka sabiranja koreografski je eksperiment zadržavanja u suvišku gdje komunikacija u plesu i o plesu oscilira između iskazivog i neiskazivog: inzistirajući na plesnim sredstvima – strukturirajući intenzitet komunikacijskog šuma – proizvoditi specifične uvjete sporazumijevanja u plesu i sporazumijevanja o plesu. Da bi se sporazumjelo bit će potrebno pregovarati o uvjetima razumijevanja.

Autorice Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer to pregovaranje o uvjetima razumijevanja, razumijevanja koje tek treba doći do sporazumijevanja, provode kroz seriju mutacija plesnog izraza. Jednostavnu početnu koreografiju komuniciraju jedna drugoj kroz plesne pregovore, sporazumijevanja i nesporazume tijekom kojih tek uspostavljene geste gube značenja, a povremeni pogledi i znakovi dlana postaju intenziteti koji mijenjaju kontekst, pretvaraju značenja u suvišak.

U procesu “hrapavog” prevođenja plesni izraz jedne tako ostaje izložen stalnoj i neprekinutoj plesnoj interpretaciji druge stvarajući koreografsku situaciju koja više nije locirana na tijelima, već između dvaju tijela. Pokušaj pregovaranja, prevođenja, promašaj, objašnjenje koje nismo tražili, nesporazum, pokušaj subivanja. Točka sabiranja je u oku gledatelja, u iluzornoj daljini gdje se dvije paralelne linije sijeku u beskonaćnosti.
Pregovarački tim: Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš, Zrinka Užbinec

Koreografija i izvedba: Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec

Svjetlo: Alan Vukelić
Kostimi: Silvio Vujičić
Zvuk: Jasmin Dasović
Producent: Lovro Rumiha
Podrška: Pravdan Devlahović

Zahvaljujemo: sudionicima laboratorija 10 dana 1 jedinstvo

Projekt pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb i Zagrebačkom centru za kulturu i mlade POGON.

Projekt podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport i Ministarstva kulture RH

Opća popularnost fizičke kulture, ili preciznije “harmonične gimnastike”, kod američke buržoazije na početku 20. stoljeća potječe iz učenja francuskog učitelja govorništva Françoisa Delsartea, autora sveobuhvatnog sustava vježbi osmišljenih u svrhu postizanja vještine prirodnog ponašanja, elegancije i harmonije u glumi i govorništvu. Njegova iznimna pažnja usmjerena na analizu tjelesnog ponašanja te na ovladavanje gestualnom izražajnošću tijela je, osim na popularnu kulturu, izvršila formativan utjecaj i na ideologiju ranog modernog plesa i njegovih tehnika (Isadora Duncan, Loie Fuller, Ruth St.Denis, Ted Shawn…).
S posebnim fokusom na Delsartesovu pomnu analitiku prirodnosti i arificijelnosti u pokretu, prije svega u govorništvu, ali i glumi zabranjenu paralelnu gestu, u ovoj koreografskoj studiji zanima nas pomak plesa od retoričke geste u proceduralnu retoriku, odnos između “govora” i uvjeravanja u plesu te njegove temeljne oprečnosti spram prirodnosti koja je u suvremenom plesu zamijenila ideologiju lakoće iz baleta.
Krenuvši od “slike” u podnaslovu parafraziranog Beuysovog antologijskog performansa, zanima nas također kako ples izgleda ne iz perspektive gledatelja ili izvođača nego svih povučenih objekata čija “prirodna” mrtvost uvijek povlači tijelo iz svijeta živih u crnu kutiju nemrtvih.

Kompozicija i modulacije : Nikolina Pristaš
Bilješke i blackboxing: Goran Sergej Pristaš
Dizajn zvuka: Jasmin Dasović
Dizajn svjetla: Alan Vukelić
Dizajn kostima: Silvio Vujičić
Zec: Ana Ogrizović
Tehnička podrška: Marcell Mars
Spekulativna dimenzija : Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Ivana Ivković, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec
Producent:  Lovro Rumiha

Poluinspirirano radovima: Josepha Beuysa, Françoisa Delsartea, Franza Kafke, Stevena Shaviroa, Brune Latoura i Grahama Harmana.

Projekt pripreman u: Centru za kulturu Novi Zagreb, POGON – zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, Kulturnom centru Kalvarija (Rijeka)

Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulure RH

Premijera: Festival Perforacije, 2010.

Whatever Dance Toolbox is a set of software tools designed for the analysis and development of dance and movement. Six tools included in the suite can help dancers and choreographers devise, develop and rehearse dance, but can also be used in dance education or by non-dancers to explore movement. The suite is a product of a long-standing collaboration between BADco. and German human-machine interface developer and artist Daniel Turing, and it reflects some of the mutual concerns with the dancer-computer interaction and choreographic thinking.

Using Whatever Dance Toolbox in rehearsal dancers can manipulate the image of movement and work with an ”active mirror” to produce qualities that they cannot produce on their own. Body is placed inside a different relation to its environment, which, in turn, determines and changes its expressiveness. Tools employ visual analysis, tasks and temporally manipulated reproduction of captured images to allow dancers and choreographers to study and complexify their movement and composition. The machine-factor generates an organization of choreographic elements different and alien to what other choreographic methodologies can produce.

Free download and easy setup

Whatever Dance Toolbox comes on a free Ubuntu GNU/Linux LiveCD that you can insert into your computer’s CD/DVD drive and boot into the operating system without having to install it on your computer’s hard drive. All you will need to start working on Whatever Dance Toolbox is a computer with a CD/DVD drive connected by a FireWire cable to a video camera and, preferably, a video projector or a large screen.

Whatever Dance Toolbox can be either downloaded or can be ordered on a CD with a manual written by BADco.

For the latest version of Whatever Dance Toolbox contact: badco@badco.hr

You will need to burn the downloaded file onto a blank CD as an image or create a bootable USB flash drive. You can use either the CD or USB flash drive to boot your computer into the Whatever Dance Toolbox environment.

Detailed introduction and instructions can be found in our Whatever Dance Toolbox – Manual. The electronic version of the Manual can be downloaded here.

Note that the electronic version of the Manual does not include methodological exercises that BADco. has developed and that you can use to develop your own work. As the tool is intuitive, you can develop your own exercises, but should you wish to benefit from our experience you can order the Manual as a book.

Order Whatever Dance Toolbox Manual

Based on the experience of using Whatever Dance Toolbox in our own work and facilitating numerous workshops with the tool, we have developed a set of exercises that can help you in your work. You can order the physical copy of Whatever Dance Toolbox Manual that includes our methodological exercises and a CD with the software suite, please write to badco@badco.hr

The price for the Manual is €30 for individuals and €60 for institutions (packaging and postage not included).

ISBN: 978-953-56603-0-9

Whatever Dance Toolbox – Workshops

If you are interested in organizing a Whatever Dance Toolbox workshop for your students, your dancers, your non-dancers, your scholars, your visual artists, your audiences, we have done a number of Whatever Dance Toolbox workshops tailored to different groups. Please write to us at badco@badco.hr

You can also check out the article by Lise Amy Hansen and Andrew Morrison mentioning Whatever Dance Toolbox: Materializing Movement—Designing for Movement-based Digital Interaction (International Journal of Design, Vol 8, No 1, 2014)

Hrvatska prmijera: siječanj 2009., Teatar &TD, Zagreb.

Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
Dramaturgija: Ivana Ivković
Scena: Slaven Tolj
Kostimi: Silvio Vujičić
Video: Ana Hušman
Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić
Oblikovanje zvuka: Ivan Marušić-Klif
Tonski tehničar: Jasmin Dasović

Producent: Lovro Rumiha

Nadahnuto djelom Augusta i Loisa Lumièrea, Samuela Becketta, Vlade Kristla, Jean-Luca Godarda i Haruna Farockija.

Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD, Steirischer Herbst

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

U predstavi 1 siromašan i jedna 0 vraćamo se na prizorište prvog filma – Izlazak radnika iz tvornice Lumière – na tvornička vrata. Prve snimljene pokretne slike prikazuju radnike kako napuštaju radno mjesto. Prelazak radništva iz mjesta industrijskog rada u svijet filma: tu započinje problematičan odnos filma i prikazivanja rada.

Od svojih početaka film teži izostavljati iz kadra manualni rad, fokusirajući se na atomizirane priče pojedinih radnika nakon što napuste svoje radno mjesto: njihove romanse, njihove prijestupe, njihove sudbine u vrtlogu svjetskih događanja. Film počinje kada rad skonča.

Polazeći od tih prvih pokretnih slika 1 siromašan i jedna 0 preispituje različite načine napuštanja rada. Što se događa kada nas savlada umor? Kada se iscrpi naš rad? Što dolazi nakon rada? – Još više rada? Što se događa kada rada ponestane, kada se tvornica zatvori, radnici uđu u štrajk ili postanu nezaposleni? Koje su poveznice između povijesti suvremenog plesa i povijesti postindustrijalizacije?

1 siromašan i jedna 0 je predstava iz dva sloja: dok izvođači pred publikom izlažu različite načine rasapa subjekta rada, publika biva uvučena u proces preobrazbe: iz popularnog medija kina u politički teatar populizma. Teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Perspektiva se mijenja.

Prvo tijelo. Ne. Prvo mjesto. Ne. Prvo oboje. Sada bilo koje. Sada drugo. Mučno od jednog probam drugo. Natrag mučno od oboje. I dalje. Nekako dalje. Dok mi nije mučno od oba. Povratim i odem. Gdje nema nijednog. Dok mi nije mučno od tamo. Povratim i natrag. Tijelu ponovno. Gdje ga nema. Mjestu ponovno. Gdje ga nema. Pokušam ponovno. Ne uspijem ponovno. Bolje da ponovno. Ili bolje da gore. Ne uspijem gore ponovno. Još gore ponovno. Dok mi nije mučno. Povratim zauvijek. Odem zauvijek. Gdje nijedno nije zauvijek. Zauvijek i sve.
— Samuel Beckett, Nagore, 1983.

Postupno bivamo zamijenjeni… neprekinutim lancem slika, slike koje porobljuju jedna drugu, svaka slika na svom mjestu, kao i svatko od nas, na svom mjestu, u lancu događanja nad kojima smo izgubili svaku moć.
— Dziga Vertov Group, Ovdje i drugdje, 1972.

Samo kolanje vrijednosti u sklopu kino-gledatelj postalo je proizvodnjom vrijednosti jer gledanje jest oblik rada.
— Johnathan Beller, Kino, kapital 20. stoljeća, 1994.

Prva kamera u povijesti kinematografije bila je uperena prema tvornici, no stoljeće kasnije mogli bismo reći da tvornica ne privlači film, štoviše ona ga odbija. Filmovi o radu ili radnicima nisu postali jednim od temeljnih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na marginama. Većina narativnih filmova događa se u onom dijelu života koji počinje nakon što rad završi… U filmu braće Lumière iz 1895. može se naslutiti da se radnike sabralo iza tvorničkih vrata i da su preko praga nahrupili na snimateljevu zapovijed. Filmskoj režiji koja kondenzira subjekt prethodila je industrijska zapovijed koja je sinkronizirala živote mnoštva pojedinaca.
— Harun Farocki, Izlazak radnika iz tvornice, 2001.

Autori koji su surađivali na projektu

Plesači: Pravdan Devlahović / Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec

Koreografija: Nikolina Pristaš

Dramaturgija: Ivana Ivković, Goran Sergej Pristaš

Glazba: Helge Hinteregger

Dizajn rasvjete: Miljenko Bengez

Video: Oliver Imfeld

Kostimi: Silvio Vujičić

Vizualni savjetnik: Goran Petercol

Savjetnici velikog srca: Aleksandra Janeva, Tomislav Medak, Ivana Sajko

Izvršna produkcija: Una Bauer

Istraživanje prostora nužno počinje kao taktilno ispitivanje ili misaono ispipavanje. U koreografiji Fleshdance taktilne kvalitete plošnog prostora puti ne diktiraju pokret, naprotiv pokret diktira nastanak površina i njihove kvalitete. Put (flesh) nije granica između tijela i izvanjske materijalnosti, ona je haptička površina koja određuje kretanje svojim svojstvom da opipom vidi, bez pogleda žudi, rastvori se u trenutku osjeta i trpnje. Žudnja puti nije usmjerena prema drugome, već jednostavno prema izvanjskome. Izlaganjem puti u sustavu ekonomije razmjene pogleda izvođači publici komuniciraju put kao materijalnost egzistencije. Izvijena životinjska tijela gube pod nogama tlo koje stalno mijenja smjer. Šape, krila, kliješta, utilitarni dlanovi, imobilizirani udovi, tijela koja opipavaju granične plohe prostora. Radost puti nije njezina žudnja niti mogućnost njezina ostvarenja, ona postoji kao bujanje erogenih zona i nivoa intenziteta na površini koju tvori. Žudnja puti, nefunkcionalni dlanovi koji se nude, skrivaju, opipavaju, oko koje kuša prostor pred sobom.
- Ivana Ivković

Erotičko izlaganje, paradoksalno, ne uključuje viđenje i bivanje viđenim. Zapravo, takvo izlaganje podriva određeni režim gledanja. Izložena put (flesh) ne otkriva tajno sebstvo koje je bilo skriveno već rastvara svako sebstvo koje bi moglo biti opažano.
- Michael Hardt, Exposure: Pasolini in the flesh

Fleshdance je realiziran u koprodukciji BADco. sa Dance Webom Europa uz potporu Culture 2000 programa Europske Zajednice te Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.