Rad panike je događanje smješteno u brisanom prostoru Grobničkog polja. U taj infrastrukturni prostor velikih razmjera, brzina i napona ne nalazimo ulaz jer unatoč slikovitoj sagledivosti mjesta dodira između prirodnog krajolika i tehnoloških sustava - dalekovoda, aerodroma, autmotodroma, autoputa - on je inverzija prostora ljudskog razmjera u kojima svakodnevno obitavamo, u kojima se vozimo, kroz koja hodamo. Njegov identitet je ne-tu. Upravo kao što je identitet svakodnevice ova infrastruktura vodova, čvorova i mreža koji ju održavaju.

Rad panike je događanje nastalo u obustavljenom vremenu. Vremenu vrlo izvjesnog kraja i vrlo neizvjesnog početka. Međutim, da bi svakodnevica mogla biti nešto drugo, da nešto završi a novo može započeti, promjena mora biti moguća u infrastrukturnom prostoru. Na tom terenu izvlače se obrisi i iskopavaju ukopine onoga što neće moći biti i onoga što će se možda zbiti.

Rad panike posljednji je dio trilogije započete predstavom Iskop izvedenom 2018. g u kući arhitekta Vjenceslava Richtera, a nastavljene predstavom rePublika u orkestru koja je premijerno održana u HNK Ivan pl. Zajc u listopadu 2019. u Rijeci. Trilogija tematizira veze rada, utopije i konfrontacije s nemogućnostima  u vrijeme prijetnje klimatske katastrofe.

Izvedba: Nataša Antulov, Ana Marija Brđanović, Ema Crnić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Nikolina Pristaš, Kalliopi Siganou, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Evita Tsakalaki

Orkestar: Puhački orkestar KUD-a “Sloga” Ravna Gora

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš u suradnji sa Anom Kreitmeyer, Martom Krešić, Evitom Tsakalaki, Kalliopi Siganou i Emom Crnić
Dramaturgija: Goran Ferčec, Tomislav Medak, Nataša Antulov
Tekst: Goran Ferčec
Glazba: Gordan Tudor
Kostim: Silvio Vujičić, Motivi na muškim odjelima su dekonstruirani otisci umjetničkog rada Slobodni crtež iz 1980. autora Vjenceslava Richtera
Svjetlo: Goran Petercol
Dizajn i crteži: Siniša Ilić
Suradnik u čitanju prostora: Leo Modrčin
Snimanje i audio obrada teksta: Saša Predovan
Tehnička podrška: Bruno Butorac
Prijevod: Žarko Cvejić
Producent: Lovro Japundžić
Pilotiranje drona i zračno snimanje: Goran Skelac i Vatroslav Španiček
Fotografija: Tanja Kanazir
Pas: Lava
Hvala: Davorka Begović, Vesna Meštrić, Alan Vukelić, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci i Eurokaz

Premijerne izvedbe: 10.-11. srpnja 2020.
Lokacija: Grobničko polje, Rijeka

Koprodukcija: BADco. i Drugo More
Produkciju Rad panike podržali su: Ministarstvo kulture RH, Grad Rijeka - Odjel za kulturu, Gradski ured za kulturu Grada Zagreba
Organizator programa: Drugo More
Program je sastavni dio programskog pravca DOPOLAVORO projekta Rijeka 2020 – EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE
Rijeka - luka različitosti
Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb.

Program Drugog mora i BADco. provodi se uz podršku Zaklade Kultura nova.

Naslovna fotografija: Siniša Ilić za Rad panike BADco. (flomasteri na papiru, 21x29,7cm, 2020.)

Da su umjetnici pokušali promijeniti svijet, nije nikakva novost. Niti da su ga pokušali spasiti. Ali što kad niti promjena niti izgledi za spas nisu izvjesni, kad prijeteća katastrofa stavlja pred nas jedan jedini izlaz - učiniti nemoguće? Danas, kad filozofi tvrde da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma, kad je utopija postala pogrdna riječ, a izvjesnost katastrofe razoružava našu maštu, odlučujemo se na vježbanje i prakticiranje nemogućeg.
Ova predstava nudi gledateljima jedinstvenu perspektivu na kazališni prostor smještajući se u rupu orkestra - utrobu kazališnog stroja, ali i na mjesto čija je budućnost direktno ovisna upravo o nadolazećim klimatskim promjenama i podizanju razine mora.
Predstava rePUBLIKA U ORKESTRU finalizira cjelogodišnji projekt započet u Chicagu, nastavljen u Zagrebu, a premijerno se u cjelini izvodi u HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci u suradnji Talijanske i Hrvatske drame i izvedbenog kolektiva BADco.. U ovoj trodijelnoj predstavi vraćamo se u povijesne pokušaje umjetničke intervencije u stvarnost, od modernističkih republika pod vodstvom pisaca Ernsta Tollera i Gabrielea D'Annunzia, preko jezičkih i vizualnih intervencija u javnom prostoru (Paolo Scheggi, Vito Acconci), do tarantelističkih pokušaja izvođenja nemogućih koreografija (Goat Island) ili nemogućih kompozicija (John Cage).

Redatelj: Goran Sergej Pristaš
Dramaturzi: Nataša Antulov / Tomislav Medak
Koreografkinja: Nikolina Pristaš
Koreografska suradnica: Zrinka Užbinec
Scenograf: Igor Eškinja
Kostimograf: Arhiv BADco. - Silvio Vujičić
Instalacija i integralna rekonstrukcija: Oplà-stick, muka po Paolu Scheggiju
Glazba: John Cage, Etudes Boreales
Prijevod: Marta Schwaiger
Video: Marin Lukanović
Korišteni video i filmski materijali: Goat Island, The Sea And Poison; Luis Buñuel i Salvador Dali, Andaluzijski pas
Izvode: Ivna Bruck / Ana Kreitmeyer / Marta Krešić / Aleksandra Stojaković Olenjuk / Petar Kovačić
Inspicijentica: Sandra Čarapina
Producent BADco.: Lovro Japundžić

Koprodukcija: Talijanska drama i Hrvatska drama HNK "Ivan pl. Zajc", BADco., Chicago Cultural Center i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Predstava je inspirirana radovima Edvarda Muncha, Ernsta Tollera, Gabriela D' Annunzia, Johna Cagea, Vita Acconcija, Paola Scheggija, Goat Island, Karen Brodine i urođenica zapadne Amazone.

Posebna zahvala Cosimi i Franci Scheggi za ustupanje prava na rekonstrukciju performansa Paola Scheggija: Oplà stick, muka po Paolu Scheggiju.

Zahvale: Lin Hixson, Karen Christopher, Matthew Goulish, Mark Jeffery, Bryan Saner, Nicholas Lowe, Sarah Skaggs, John Rich, Jasna Jakšić, Drugo more.

Premijera: 20.10.2019. u 19:30 u HNK "Ivan pl. Zajc".
Reprizne izvedbe: 28.10. i 31.10.2019. 19:30 u HNK "Ivan pl. Zajc"

Produkciju rePUBLIKA U ORKESTRU podržali su Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.
Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.
Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb i Chicago Cultural Center.

“Pruševski bi već sada mogao predvidjeti kakvu tvorevinu statičke mehanike u smislu umjetnosti i svrsishodnosti treba smjestiti u središte svijeta, ali nije mogao predosjetiti ustrojstvo duše doseljenika tog zajedničkog doma posred ravnice i tim više zamisliti stanovnike tog budućeg tornja nasred cijeloga svijeta. Kakvo će tada biti mlado tijelo i od kakve će čarobne sile početi tući srce i razmišljati um?”
Andrej Platonov Iskop

Jedinstven projekt zagrebačkog kazališnog kolektiva BADco. - predstava-izložba Iskop na lokaciji jednokatne vile na Vrhovcu 38 u Zagrebu, danas poznate pod nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu - kreće od istraživanja utopijskih premisa planiranja budućnosti stanovanja, socijalizacije i razmjene te neposredne uvezanosti trajanja životnog vijeka s njihovom realizacijom. U napetosti između imaginacije, rada, mladosti i smrti BADco. sa suradnicima iz polja plesa, arhitekture, dizajna i glazbe istražuje i suvremenu ulogu umjetnika u relacijama proizvodnje i umjetničkih praksi.

Ovo izvedbeno istraživanje ostavštine utopijske gradnje dvadesetog stoljeća svoja polazišta nalazi istovremeno u megastrukturama Vjenceslava Richtera iz kasnih 1960-ih godina (Sinturbanizam, Heliopolis), konceptualnim meta-konstrukcijama američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa, te distopijski-satiričnom romanu Andreja Platonova Iskop.

Andrej Platonov jedan je od najvećih i najintrigantnijih ruskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegova dva najznačajnija djela, Čevengur i Iskop (nastali u periodu 1926. - 1930.) uronjena su u distopijsku problematiku te prikazuju deformaciju utopističke ideje u rukama čovjeka (neukog, pohlepnog ili pak slabog). Junaci kratkog romana Iskop grade veliki toranj, proleterski dom, koji će omogućiti zajednički život svim pripadnicima radničke klase. Taj dom simbolizira svijetlu budućnost i utopijsko društvo, ali do kraja romana radnici ne uspijevaju saliti čak ni temelje toga zdanja.

“A ja se sama nisam htjela roditi jer sam se bojala da će mi majka biti buržujka.”
Andrej Platonov Iskop

Predstava-izložba Iskop koreografski istražuje specifične konstrukcijske principe i gravitacijske zadatosti arhitektonskog oblikovanja te socrealističke prikaze tijela. U ranim sovjetskim socrealističkim prikazima naglašene fizičke snage, revolucionarnog žara i idealizirane budućnosti upravo lik mlade djevojke predstavlja cjelinu društva.

Rana djela Platonova često poistovjećuju odraslu ženu s predrevolucionarnom buržoazijom - nadilaženje seksualnog odnosa stoji za pobjedu nad smrću, a na mjesto žudnje za ženskim tijelom dolazi žudnja za budućnošću, za novim, komunističkim društvom (Oxana Timofeeva). Utoliko su muški likovi kod Platonova osuđeni na sentimentalno sjećanje na onu koja je prošla ne zaustavljajući se ili na opscenost trzajuće ruke u džepu pri pogledu na pionirke.

U ironičnom obratu kraja romana iskop nikad dovršene građevine novog društva, “maternica za dom budućeg života” postaje grob djevojke Nastje, otjelovljenje ispražnjenog obećanja budućnosti.

U Iskop ulazimo kroz izvedbenu čitaonicu, dok će čitav projekt pratiti radionice i predavanja organizirana u suradnji s Urbanističkom platformom.

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Izvedba: Antonia Dorbić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Priska Pia Pristaš, Kalliopi Siganou, Evita Tsakalaki
Glazba i grafički dizajn: Andro Giunio
Kostim: Silvio Vujičić
Prostor / čitaonica: Dinko Peračić i Miranda Veljačić / Platforma 9,81
Prijevod: Rafaela Božić-Šejić
Tehnička podrška: Damir Prizmić i Miljenko Bengez
Produkcija: Lovro Japundžić
Fotografije: Marko Ercegović
Odnosi s javnošću: Zrinka Šamija

Koprodukcija: BADco. i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Autorska prava za hrvatski prijevod Iskopa Andreja Platonova ustupila je Naklada Breza.

Korišteni citati Lebbeusa Woodsa © Estate of Lebbeus Woods; prijevod: Ivana Ivković

Hvala: Vesna Meštrić, Božo Dujmović, Leo Modrčin, Lana Pukanić, Aleksandra Wagner, Ante Pejić, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec, klub za net.kulturu mama

Premijera: 16. studenog 2018. u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter

Produkciju Iskop podržali su Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb, POGONu Jedinstvo – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade te Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Urbanističku platformu čine organizacije iz područja nezavisne kulture, udruge Art radionica Lazareti, BADco., Drugo more, KA-MATRIX, Kontejner, Multimedijalni institut, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Centar za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata, Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.

Netko donosi odluku,
A netko snosi posljedicu donesene odluke.
Netko napada da bi ispravio ritam.
Netko pušta da bude napadnut da bi se ispravio ritam.

- Goran Ferčec: Ispravci ritma

Ispravci ritma je predstava krize spoznajnog okvira dramske situacije, eksplozija analize, sagledavanja i predočavanja u uvjetima obustavljenog kauzaliteta. Narušeni ritam preduvjet je za ponovnu izvedbu analitičke opsesije. Sve je tu, sve je sa svim, svi razmjeri sa svim razmjerima, a ništa ne proizlazi utvrdivo ni iz čega. Ritam tijela uz ritam društva uz ritam planeta opazivi kao aritmija. Relativni događaji. Eksplozija se dogodila. Ubojstvo se dogodilo. Kako ćemo prikazati što smo zatekli tu? Što možemo reći što je tu bilo prije? Što je uslijedilo? Kako ćemo prikazati? Kako?

...imamo posla s vremenskim oblikom u kojem sebe očekujem u budućnosti, u kojem ‘sebi zakazujem sastanak onkraj ovoga trenutka, ovoga dana, ili ovoga mjeseca’. Tjeskoba je bojazan da se neću naći na tom sastanku, da više čak neću niti htjeti ići na nj.

- Jean-Paul Sartre

Četrdeset godina nakon pripovijetke Pavla Pavličića Dobri duh Zagreba dramski tekst Ispravci ritma Gorana Ferčeca vraća se temi opsesije ritmom gradskog života i uloge zločina u njemu.

Predstava problemski pristupa zgradi HNK, unutarnjoj organizaciji prostora koji postaje osmatračnicom trga, grada, teritorija i kozmosa što ga okružuju. Rijetko korišten Tonski studio pretvara se u kabinet u kojem su sabrani čudnovati aparati i indicije događaja kojem izvedba ulazi u trag.

Predstava je okupila izniman tim suradnika: književnika Gorana Ferčeca kao autora teksta, vizualne umjetnike Marka Tadića kao autora scenografije i Silvia Vujičića kao autora kostima, austrijskog kompozitora Radua Malfattija te Alena Sinkauza i Nenada Sinkauza kao autore glazbe i zvuka. Umjetnički tim predstave čine i redatelj Goran Sergej Pristaš, koreografkinja je Nikolina Pristaš, dramaturzi Ivana Ivković, Tomislav Medak te Diana Meheik.

Predstavu izvode članice BADco. Ana Kreitmeyer i Nikolina Pristaš te članovi ansambla Drame HNK Livio Badurina, Mislav Čavajda i Duško Gojić, a glazbu član orkestra Opere HNK Ivan Bošnjak.

Predstava Ispravci ritma je kulminacija cjelogodišnjeg projekta Ništa tromo u svijetu - osmatračnica svakodnevnih ritmova koji je izvedbeni kolektiv BADco. razvijao tijekom 2017. u suradnji s likovnim umjetnikom Markom Tadićem te Hrvatskim narodnim kazalištem, Dubrovačkim ljetnim igrama, Galerijom Vladimir Bužančić, Institutom Tomislav Gotovac i Hrvatskom televizijom.

Projekt je ritmoanalitičko istraživanje na tragu pisanja Henria Lefebvrea proveo na različitim dispozitivima gledanja: u kazalištu, u galeriji putem izložbe, javnom prostoru i TV studiju te predstavlja uvide u formatima kazališne izvedbe predstave Ispravci ritma, izložbe BADco. i Marka Tadića Dispozitivi gledanja, rekonstrukcijske izvedbe performansa Tomislava Gotovca Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita volim te! povodom dvadesete godišnjice akcije u javnom prostoru i TV performansa Ima li života u TV studiju?.

Istraživačko-produkcijski rad na ovoj seriji djela kontekstualiziran je kroz predstavljanja umjetnika Kako radi rad te simpozijem Okret koji su organizirani u HNK i uključuje niz umjetnika i teoretičara iz Hrvatske i inozemstva: Ramsaya Burta, Bojanu Cvejić, Andersa Paulina, Unu Bauer, Natašu Govedić, Adriana Pezdrica, Gregora Kamnikara, Milu Pavićević, Sergiua Matisa, Radua Malfattija kao i niz mladih studentica i studenata plesa i dramaturgije koji su nam se kratkotrajno pridružili u radioničkom radu tijekom razvoja same predstave.

Posebna zahvala Pavlu Pavličiću za ustupanje autorskih prava na korištenje pripovjetke Dobri duh Zagreba.

Hvala: Tena i Tadija Tadić, Galerija Vladimir Bužančić i Anita Zlomislić, Lana Šprajcer, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Danijela Vukadinović, Maja Ležajić, Nina Gojić, Ivan Penović

Ispravke ritma i Ništa tromo u svijetu podržali su Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Austrijski kulturni forum.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada "Kultura nova”.

Medijski pokrovitelj BADco.: Yammat FM

Pročitajte više o samoj predstavi:

Predstava Spore polazi od problema nezavršivosti rada provedenog u održavanju. Održavamo tijelo, stan, bližnje i biljke, održavamo prijateljstva, odnose, čistoću i odjeću, održavamo infrastrukturu, organizaciju, prostor i tehniku. Održavanje je nevidljiv preduvjet rada i stvaranja. Održavanje je svakodnevna prepreka neometanom radu i stvaranju. Ono ostaje u pozadini, rutinski se ponavlja i naizgled ne dopušta pomak. U svakodnevnoj nezavršivosti rada provedenog u održavanju pomak, promjena i transformacija hiberniraju.

Tijelo u plesu smatra se slobodnim od inercije rada provedenog u održavanju i smjernosti rada provedenog u proizvodnji. Pokret u plesu oslobođen je društvenih uvjetovanja i prepušten stvaralačkom samoodređenju. Toj pretpostavci slobodnog tijela u plesu BADco. pristupa analizirajući fenomen okreta, obrtaja tijela oko vlastite osi bez mogućnosti napredovanja. Okret kao element ponavljanja “infrastruktura” je plesnog pokreta, ono što ga razlikuje od svakog drugog pokreta, međutim kriza plesa se otvara onda kada okret ne izlazi iz ponavljanja.

Početno nadahnuće predstava crpi iz poeme Što je nepisanje? američke pjesnikinje Anne Boyer u kojoj se vlastito iskustvo života kao umjetnice, žene, majke, nastavnice, partnerice, aktivistice, prijateljice razlaže sloj po sloj, prekapajući pritom po ritmovima vlastite svakodnevice i njihovim imobilizacijskim učincima.

BADco. autorski tim:
Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (koreografska suradnja).

BADco. se pridružuju:
Lana Hosni / Emilie Gregersen i Ivana Pavlović / Rebecka Olivia Berchold (izvedba), Helge Hinteregger i Martin Koller (glazba), Igor Pauška (prostor), Silvio Vujičić (kostim), Jasmin Dasović (zvuk), Sara Bundalo (svjetlo), uz sudjelovanje studentica Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples u procesu rada predstave.

Producent: Danijel Popović

Fotografije: Damir Žižić

Hvala: Anne Boyer, Goran Sergej Pristaš, Anna Lea Ourø Jensen, Amalia Kasakove, June Kathrine Lysjø, Karin Bergman, Lydia Margareta Elisabeth Östberg Diakité, Centar za kulturu Novi Zagreb

Premijera: 27. listopada 2016. u Kinu SC, Studentskog centra u Zagrebu

Osoblje Studentskog centra u Zagrebu – Kultura promjene: Jelena Erceg (inspicijentica), Krunoslav Dolenec (tehnički realizator), Miljenko Bengez i Mario Vnučec (tehničari svjetla), Danijel Škrbo i Barbara Šimunović (tehničari tona), Stipo Katavić (majstor scene), Dubravko Dolenec (scenski radnik)

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

Rad BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb i Studentskom centru Sveučilišta u Zagrebu – Kultura promjene.

U 15 godina rada BADco. često se događalo da se već realizirane predstave nađu u neobičnom i radikaliziranom stjecaju s političkim okolnostima iako sami radovi BADco. nisu nikad smjerali političkoj reprezentaciji. Naše predstave nikad nisu nastajale po “stvarnim događajima”, ali su ih događaji činili “stvarnima.”

Predstava Oči se rastopile pokušaj je da se već dovršeni izvedbeni sklopovi koje je stvarnost pribiližila činjeničnosti masovnih smrti po plažama Mediterana i terorističkih napada u Europi preispitaju upravo u svom izvorištu: ekscesu jasnoće, transparentnosti, vidljivosti. Ekstremna transparentnost slika mrtvih tijela oblivenih suncem Mediterana postaje svakodnevicom njegovih plaža. Plaža koja je nekad bila toposom ekstremnih vizija rata u filmovima, slikama i predstavama o atomskim pokusima, danas je mjesto bezimenih mrtvih, mnoštva neimenovanih koje se svodi na društvenu činjenicu – Arap. Nedavno su to bile plaže Palestine, danas su to plaže Libije, Tunisa, Grčke…

Predstavom Oči se rastopile koja će se razvijati kao “pogled u razvoju” nastavak je istraživanja stalne pozadinske teme kolektiva – odgovornosti za viđeno, a nastaje u suradnji Goranom Ferčecom (dramaturgom), Sinišom Ilićem (scenografom), Petrom Milatom (filozofom), Alenom i Nenadom Sinkauzom (glazbenicima), Jasminom Dasovićem (dizajnerom zvuka), Alenom Vukelićem (dizajnerom svjetla) i Silvijem Vujičićem (kostimografom).

Projekt je ostvaren u koprodukciji s Festivalom Perforacije udruge Domino.

solo povorka

“Noć je. Spavate, spokojno sanjate. Odjednom, tlo pod vama počinje se tresti. Trešnja se postepeno pojačava, gubite ravnotežu očajnički se hvatajući za koju god stabilnu stvar da se održite na nogama. Vibracije se penju vašim tijelom, stežu unutarnje organe sve dok ne stignu u prsa i grlo onemogućavajući disanje. Točno u momentu gušenja tlo pod vašim nogama se rastavlja, zijevajući prema razjapljenom tamnom ponoru. Tiho vrišteći, spotičete se i padate, padate slobodnim padom u nešto što izgleda kao jama bez dna. A onda, bez najave, nekakva tvrda površina zaustavlja vaš pad. U bolnom trenutku sudara, kao da ste to mogli predvidjeti, budite se. Ali nema olakšanja jer u tom dijeliću sekunde čujete prodoran zvuk koji vas šokira do srži. Ogledate se oko sebe, ali ne vidite ruševine. Iskačete iz kreveta, trčite van. I opet ne vidite ruševine. Što se dogodilo? Jedina stvar koja vam je trenutno jasna jest da nećete ponovno usnuti jer ovaj susret još uvijek odjekuje vašim tijelom.”

Steve Goodman iz Sonic Warfare: Sound, Affect, and the Ecology of Fear

Krenete i nekamo stignete. Ili ne. Gledate i nešto vidite. Ili ne. Mjesto na koje dođete neće još dugo postojati, stvari koje vidite čine se kao prijetnja. Ono što veže konkretno mjesto, njegovo vrijeme i trajanje možda je ritam, ritam koji tvori ples, ritam koji tvori strah, ritam koji tvori užitak. U novoj predstavi BADco. ritam tvori vrijeme koje nosi prijetnju, vrijeme koje otkucava, vrijeme koje zakucava. Ukoliko više nije povorka mrtvaca, povorka staleža nego lanac vibracija, elektromagnetskih valova i afekata, kako se pleše suvremeni danse macabre ako ne kao kolektivna solo izvedba?

Naša svakodnevica razmata se kroz različite vremenske cikluse poput kalendarskih, dnevnih i lunarnih, životnih, somatskih i mehaničkih. Ritam je fenomen koji povezuje mjesto i vrijeme te vremenu daje svojevrsnu infrastrukturu. Tempo, izbor trenutka, trajanje, frekvencija, slijed i ritam međusobno su uvjetujuće strukture vremena, a plesna izvedba kao ograničena vremenska slika prostornih promjena uživa angažman upravo tih struktura. Rad na ovoj predstavi temeljio se na istraživanju tzv. ritmoanaliza, odnosno uvida u ritmičke strukture svakodnevice te istraživanju raspona različitih relacija ritmova, frekvencija i modusa mjerenja vremena. No plesna izvedba, bilo da je umjetnička, rekreativna, religiozna ili društvena samo je jedna od frekvencijskih taktika utapanja u zvučne prostore koji stvaraju odgovarajuća afektivna stanja – užitak, iritaciju ili strah.

Pokušaj tijela da dosegne razinu uronjenosti u ples jedno je od mitoloških mjesta diskursa o plesu. Ne više tijelo koje pleše, nego tijelo koje je plesano, pretpostavlja da je tijelo u plesu specifična vrsta objekta u kontinuitetu s drugim materijalnim objektima, svojevrsno zgušnjavanje materije u općem kontinuitetu kretanja.

Koreografiju u predstavi smo radili pokušavši odbaciti romantičarsku ideju da je tijelo generator kretanja zanimajući se za njegovu posredničku, ali i otporničku ulogu u različitim serijama kretanja, gledanja i vibracija koje ulančavaju žive i nežive posrednike kroz postupke prevođenja, konformacije, kompozicije itd. Zato smo se morali spustiti na razinu “podzemnih tijekova” plesne izvedbe; infrastrukture plesa na razini organizacije tijekova, pozadinskih ritmova, elementarnih tjelesnih funkcija i njihovog visceralnog učinka. BADco.

Predstavu koreografski nose Zrinka Užbinec i Nikolina Pristaš, a izvedbu Zrinka Užbinec.

Dramaturgija i postav: Goran Sergej Pristaš

Glazba i zvučne sugestije: Alen i Nenad Sinkauz

Ideja i izrada kostima: Silvio Vujičić

Dizajn zvuka: Jasmin Dasović

Produkcija: Lovro Rumiha

Asistentica produkcije: Vanja Zubović

Fotografija: Dinko Rupčić

U predstavi se koriste zvučni fragmenti iz filma Idi i gledaj Elema Klimova, poeme Četiri kvarteta u interpretaciji autora T.S. Eliota te pjesme Needles And Pins The Searchers.

“Da biste došli do onog što niste
morate putom na kojemu niste.
I ono što ne znate jedino je što znate
i ono što imate jest što nemate
i tamo gdje ste jest gdje niste.”
T.S. Eliot iz Četiri kvarteta, prev. Antun Šoljan

Bilo da su stvarni ili imaginarni, živi ili neživi, svatko mora oformiti vlastite posrednike. Riječ je o seriji: ako ne pripadate seriji, makar bila potpuno imaginarna, izgubljeni ste. Posrednici su mi potrebni da se izrazim, a oni se nikad ne bi izrazili bez mene: uvijek se radi u grupi, čak i kad se čini da to nije slučaj.”
Gilles Deleuze

Premijera: 16., 17. i 18. 10. 2014. @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

Reprizne izvedbe u 2015. : 27. i 28. 1. 2015. u 21 h @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Predstava je inspirirana romanom “Stranac”, Alberta Camusa

Polazeći od problema izostanka (su)osjećanja i očekivane emocionalne reakcije, projekt STRANAC preko Camusovog antijunaka Meursaulta sagledava socijalna i sistemska licemjerja sakrivena iza odnosa zasnovanih na transparentnosti. Ovo scensko čitanje STRANCA koncentrira se na tri dominantne slike preuzete iz romana; situacije ispovijesti, zatvora i trenutka samog ubojstva kao točke u koju se akumuliraju sve silnice romana. Rasvjetljavanjem narativa i diskursa kao pokušaja objašnjenja onoga što se dogodilo generira se ispovijesna razina, zakon prozirnosti. Gradnjom transparentne koreografske partiture mizanscenski se propituje izvedbena potentnost situacija i atmosfera upisanih u roman. Konačno, doslovno ispostavljeno rasvjetljavanju, ubojstvo kao središnje mjesto narativa izloženo je kao tableau neprestane prijetnje i scenska slika koja u gledateljevu oku uvijek ostaje nepotpuna u svojoj poetičnosti, uvijek nedovršena u iščekivanju vizualnog opuštanja, nejasna uslijed prevelike vidljivosti.

Goran Sergej Pristaš – režija

Goran Ferčec – dramaturgija i tekst

Nikolina Pristaš – koreografija i izvedba

Zrinka Užbinec – koreografija i izvedba

Ana Kreitmeyer – koreografija i izvedba

Petar Milat – tekstualni prilozi i izvedba

Alen Sinkauz – glazba i izvedba

Nenad Sinkauz – glazba i izvedba

Siniša Ilić – crteži i scena

Silvio Vujičić – kostimografija

Alan Vukelić – oblikovanje svjetla

Jasmin Dasović – oblikovanje zvuka

Iva Dežmar – maska

Lovro Rumiha – produkcija

Posebna zahvala – Maria Tsitroudi, Anders Paulin

Znao sam da dolaze u svitanje. Ukratko, provodio sam noći u iščekivanju toga svitanja. Nikad nisam volio iznenađenja. Kad treba da mi se što dogodi, najviše volim biti spreman. Zbog toga sam naposljetku samo malo spavao obdan, a za dugih noći strpljivo sam čekao da se javi svjetlo na oknu neba. Najteže je bilo u onaj sumorni sat kad sam znao da obično obavljaju svoj posao. Čim bi prošla ponoć, čekao sam i vrebao. Nikad mi uho nije razabiralo toliko šumova, lučilo toliko slabašnih zvukova. Mogu, uostalom, reći da sam u neku ruku imao i sreću za sve
to vrijeme, jer nikad nisam čuo korake. Mama je često govorila da čovjek nije nikad posve nesretan. O tome sam se osvjedočio u zatvoru, kad se nebo žarilo i danje se svjetlo uvlačilo u moju ćeliju, jer sam lako mogao začuti korake, a tada bi mi srce možda prepuklo. Čak i kad bi me najmanji sušanj privukao vratima, čak i kad bih prislonio uho na drvo i izbezumljeno čekao sve dok ne bih začuo svoj dah, prestravljen što je toliko potmuo i sličan psećem hroptanju, srce mi ipak ne bi prepuklo i dobio bih još dvadeset četiri sata života.
Albert Camus: Stranac

Godine 1951. apstraktni slikar Willem de Kooning komentirao je radikalnu vizualnost oslobođenu atomskom bombom. Pojava atomske svjetlosti najavljuje, za de Kooninga, apsolutnu promjenu u vizualnom prikazivanju: “Danas, pojedinci misle da će svjetlo atomske bombe zauvijek promijeniti koncept slike. Oči koje su zapravo vidjele svjetlo, rastopile su se u čistoj ekstazi. Na tren, svi
su bili iste boje. Svi su se učinili anđelima”.

Atomska vizualnost, iskovala je u spektakularnoj vizualnosti atomske ili A-bombe, A-vizualnost. De Kooningovo razmišljanje o atomskoj detonaciji i njenom utjecaju na vizualno prikazivanje obilježeno je religioznim uzbuđenjem i zbunjenošću. Sadistička metafizika njegove analize, okrutni prijedlog otkupljivačke ekstaze monokromatskog uništenja, otkriva de Kooningovu nelagodu pred prizorom atomskog spektakla.
Njegov jezik upisuje granice figurativnosti prije vizualnog događaja koji je možda promijenio “koncept slikarstva jednom i za svagda.” “Oči koje su zapravo vidjele svjetlo”, oni koji su svjedočili i shvatili (ili bili preobraćeni), izgubili su i vid; u žrtvenoj logici de Kooningovog odlomka, svjedoci su zamijenili vid za uzvišenu vizualnost: oči onih svjedoka “koji su vidjeli svjetlo rastopile su u čistoj ekstazi”. Ekstatični, na otvorenom, slijepi. Možda posljednji oblik svjetlosti, koji bi trebalo vidjeti. Posljednje svjetlo povijesti, prema de Kooningu ili svjetlo na kraju povijesti. (…)

“Atomska eksplozija koja je rastopila oči anđela izvela je spektakl nevidljivosti, prizora koji nestaje u trenutku njegova pojavljivanja samo da bi se zauvijek zadržao u vizualnom svijetu kao nepromjenjiv trag avizualnosti.

Akira Mizuta Lippit: Atomic Light
U predstavi su korišteni fragmenti tekstova:
Albert Camus: Stranac, preveo Zlatko Crnković.
Albert Camus: Ljeto u Alžiru, prevela Višnja Machiedo.
Mahmud Derviš : Lična karta, preveo Mirza Sarajkić

Knige koje su nas inspirirale:
Akira Mizuta Lippit: Atomic Light (Shadow Optics).
Georges Didi-Huberman: Poput krijesnica, prevela Sana Perić.
Alexander Garcia-Düttmann: Visconti – uvidi u krvi i mesu, preveo Dalibor Davidović

U predstavi se koristi film Ante Verzottija Juke box, 1966.

Premijera: 27. i 28. lipnja 2015. @ Zagrebački plesni centar, Ilica 10, Zagreb

Predstava je pripremana u prostoru – Mjesna uprava “Stjepan Radić” i Centar za kulturu Novi Zagreb.

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH i Zagrebačkog plesnog centra

Projekt je ostvaren u koprodukciji s Festivalom Perforacije udruge Domino.

Crtač je u ateljeu prepunom predmeta s ograničenom funkcijom, u kojem izvođači, između ostataka i zajedno s njima, koreografiju posvećuju susretu s odrazom, pokušaju da izdrže ovisnost o vlastitoj slici, njezinom porijeklu i njezinoj izložbenoj vrijednosti.

“Iako gledatelj u Crtaču ne ustaje s mjesta, ne “participira” i ne “sudjeluje” u izvedbi, njegova je pozicija višestruko problematizirana. Proces uzvraćanja pogleda tako se ne tiče mehanike toga da izvođači gledaju publiku, pa smo na taj način izloženi i aktivirani, nego da intenziviraju našu gledateljsku poziciju bez da su na nas uopće svrnuli pogled.“

Una Bauer, Kulturpunkt

Predstava Crtač nastaje u nizu susreta BADco. s likovnim umjetnikom Sinišom Ilićem, piscem i dramaturgom Goranom Ferčecom i studentima plesa Danske nacionalne škole za kazalište i suvremeni ples koji stažiraju u BADco. Po dvomjesečnom zajedničkom radu predstava će rezultirati razilaskom suradnika: BADco. će izvoditi svoju, a studenti iz Kopenhagena svoju verziju čije je sličnosti i razlike samo donekle moguće predvidjeti.

Popis autora koje ćete sresti:

Pravdan Devlahović (izvedba)

Goran Ferčec (dramaturgija)

Fuji Hoffmann (izvedba)

Siniša Ilić (crteži i scena)

Ana Kreitmeyer (izvedba)

David Kummer (izvedba)

Goran Sergej Pristaš (režija)

Nikolina Pristaš (koreografija)

Olivia Riviere (izvedba)

Zrinka Užbinec (izvedba)

Autori koji su otišli:

Ingvild Bertelsen (izvedba)

Meleat Fredriksson (izvedba)

Sandra Liaklev Andersen (izvedba)

Nanna Stigsdatter Mathiassen (izvedba)

Karis Zidore Christensen (izvedba)

Softver je izradio Daniel Turing, a dodatno razvio Anton Koch.

“Kad muškarac započne posvećenje prije nego što stupi u odnos sa svojom ženom s blaženom nakanom, sveti duh načinjen istovremeno i od muškarca i od žene uzdignut je nad njim.

I Sveti, blagoslovljen bio, šalje izaslanika koji je zadužen za ljudske embrije, i dodjeljuje mu taj (poseban, specifičan) jedinstveni duh, i ukazuje mu na mjesto kojem treba biti povjereno.

To je značenje rečenice “Noć je kazala, muško dijete je začeto.” (Job 3:3).

“Noć je kazala” tom jedinstvenom izaslaniku, “muško dijete je začeto” od toga i toga.

I Sveti, blagoslovljen bio, tom duhu zatim daje sve zapovijedi koje On želi dati, što su već ranije rastumačili.

Zatim duh siđe zajedno sa slikom (tselem), onom u čijoj je sličnosti [ diyokna] [ duh] bivao gore (iznad). S tom slikom čovjek raste; s tom slikom prolazi kroz svijet. To je značenje rečenice “Sigurno čovjek prolazi sa slikom” (Ps. 39:7).

“Dok je slika s njim, čovjek preživljava u svijetu… Ljudski dani postoje kroz sliku i o njoj su ovisni.”
Zohar

"Naglo se bilo smrklo. Vrlo se brzo mrak zgusnuo iznad staklenog stropa. Vratar okrenu prekidač, a iznenadni bljesak svjetla zasjeni nam oči. Upitasmo ga ne bi li se mogla ugasiti jedna svjetiljka. Zamarao nas je odsjaj svjetla na bijelim zidovima. Odgovorio je da se ne može. Električne instalacije su tako uređene – ili sve ili ništa.

Kad smo otvorili oči, učinilo nam se da je prostorija zbog bjeline još blistavija. Pred nama nije bilo ni sjene, a svaki predmet, svaki kut, sve krivine ocrtavale su se toliko jasno da su nam bole oči."
Albert Camus: Stranac

Produkcija: Lovro Rumiha

Autor vizuala: Siniša Ilić

Premijera: 22., 23. and 24.1. 2015. @ Kino SC, Savska 25, Zagreb

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

“Smatram da se u kinu možemo bolje povući, jer sjedimo u nepoznatom prostoru okruženi nepoznatim ljudima, ali kad sjednemo da gledamo televiziju s obitelji… tada stvari postaju napete.”
– Rainer Werner Fassbinder

U televizijskom razgovoru o raspadu Sovjetskog Saveza Heiner Müller i Alexander Kluge vraćaju se na Brechtovu rečenicu “Nafta se opire petočinki”. U toj rečenici sažet je problem pred kojim se nalazi epski teatar. Kako kroz dramski materijal prikazati historijske procese sa svim njihovim unutarnjim kontradikcijama, napredovanjima i nazadovanjima koji nadilaze likove i njihove međusobne odnose? To isto pitanje – što je prikazivanju organizirajućih načela današnjice adekvatan dramski materijal – problemski je ulog i predstave Dodatak histerije, ubrzanja…

Nafta jest i dalje problem epskog prikazivanja, ali ona je iz današnje perspektive i nevidljivi supstrat kolanja energija i materije u suvremenom društvu. Podloga za trajnu ekspanziju proizvodnje i konzumacije u cilju akumuliranja kapitala koja prijeti da planet dovede do antropogenog uskuhavanja. Žitka tekućina koja nas nepregorivo vezuje uz očuvanje trenutnog načina života.

Povlačenje kočnice lokomotive povijesti Benjaminova je metafora revolucionarnog prekida nepodnošljivog razvoja moderne. Metodološko pitanje katapulta za metafore, dakle formalnog registra u kojem dramsko zbivanje može uprizoriti historijske procese, okosnica je razgovora između Heinera Müllera i Alexandera Klugea. Scenski postaviti kompleksnost povijesnih previranja i društvenih odnosa nije pitanje teatarskog dokumentiranja zbilje, već brehtijansko pitanje funkcionalne transformacije sredstava kojima predstavljamo tu zbilju. Polemizirajući s tendencijama u današnjem teatru, tu Müllerovu intuiciju mogli bismo prevesti u kritiku da politički ulog teatra nije u tome da prikaže drukčiju društvenu zbilju, već da postojeću društvenu zbilju prikaže pod drukčijim uvjetima.

Predstava je postavljena u alternativno televizijsko okruženje, u drukčiji ciklus kolanja slika i društvenog komentara zbilje. Ako je televizija bila suputnik zlatnog doba društva blagostanja, posttelevizijsko vrijeme novih ekranskih tehnologija suputnik je njegovog razaranja. Posttelevizijsko vrijeme, u kojem se medijatizirani horizont društvenog trenutka atomizira, istodobno je i stanje nove agonije tzv. srednje klase, novo melodramatsko stanje kojim dominira opći osjećaj nezadovoljstva jednom naizgled temeljito blokiranom društvenom zbiljom koju treba mijenjati – iako iz svakodnevnog iskustva ostaje nedokučivo kako je mijenjati. Naboj tog agonijskog rastrojstva i predreflektirane ideologije nemoći ova predstava gradi i razgrađuje, dovodeći izvedbom intenzitet tog naboja do nužnosti njegovog prekida: “Kada sva ta masa stvari ne kola sve brže i brže, postojeće stvari pretvaraju se u duhove vremena.”

Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer / Darija Doždor, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec

Koncept i dramaturgija: Tomislav Medak

Oblikovanje dramskog materijala: Goran Sergej Pristaš

Dramaturgija: Ivana Ivković

Produkcija: Lovro Rumiha

Softver za algoritamsku video montažu ALVES: Daniel Turing

Dizajn kostima: Silvio Vujičić

Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić

Oblikovanje zvuka: Jasmin Dasović

Scenografija: Miljenko Sekulić Sarma

Rekvizita: Ana Ogrizović

Glazba: Alban Berg, Wozzeck

Prijevod: Tomislav Medak

Fotografije i video: Dinko Rupčić

Asistentica produkcije: Marta Klepo

Odnosi s javnošću: Ana Kovačević

Oblikovanje tiskanih materijala: Dejan Dragosavac Ruta

U predstavi koristimo razgovor Alexandera Klugea s Heinerom Müller pod naslovom Pjesnik kao katapult za metafore. Zahvaljujemo Alexanderu Klugeu na dopuštenju da ga upotrijebimo. Predstava je nadahnuta djelom Douglasa Sirka, Rainera Wernera Fassbindera, Pine Bausch, Michaela Heinricha, Timothyija Mitchella, Nannija Balestrinija i kolektiva Midnight Notes.

Predstava je pripremana u umjetničkom centru SKOGEN u Göteborgu, Švedskoj, u Centru za kulturu Novi Zagreb, Centru za kulturu i informacije Maksimir i POGON – centru za nezavisnu kulturu i mlade.

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Predstava je dio projekta TIMeSCAPES – slike i izvedbe vremena u kasnom kapitalizmu – partnera BADco. (Zagreb), Maska (Ljubljana), Science Communications Research (Beč), Teorija koja hoda – TkH (Beograd) i Film-protufilm (Zagreb). Platforma TIMeSCAPES je podržana od programa Kultura Evropske unije.

Hvala: AVC Zagreb

IMA LI ŽIVOTA NA SCENI? – vježbe iz oblikovanja Zemlje umjetničko je istraživanje dva povezana skupa problema: stvaranja minimalnih uvjeta za život i činjeničnosti u kazalištu. Naše polazište je u pitanju “Koje su posljedice kazališne fikcionalizacije stvarnosti poput globalne ekološke krize?” Stoga su se obzoru predložaka našli umjetnički i medijski materijali od dokumentarnih snimki osvajanja svemira, preko S.F. proze do ekoumjetnosti.

Predstava-serija svoj je začetak našla u ideji terraforminga, hipotetskog procesa ciljanog preoblikovanja atmosfere, temperature, površinske topografije ili ekologije nekog planeta ili svemirskog tijela kako bi ga se učinilo sličnim Zemlji te naseljivim zemaljskim organizmima. U namjeri da se realizira kao serijalna, epizodna struktura, predstava će iz nekoliko različitih perspektiva prići ideji scenskog iskušavanja uspostavljanja novih životnih (ali i radnih) uvjeta, međuljudskih odnosa, ekosustava, oblika života, zajednica itd. S jedne strane, cilj nam je reflektirati povišeni stupanj osjetljivosti za budućnost planeta Zemlje, a s druge, status stvarnosti u kazalištu. Dok se njegova socijalna i politička argumentacija sve više artikulira strašću za stvarnim, za dokumentarizmom i “stvarnim ljudima” na sceni, kazalište neizbježno fikcionalizira odnose među ljudima i stvarima, činjenicama i iluzijama. No paralelno tome kazalište jest uvijek svojevrsni zajednički čin, uvijek neka privremena zajednica koja ima svoje sociopoetičke posljedice.

Predstava ima serijalnu strukturu čiji segmenti će se mijenjati iz prigode u prigodu, od izvedbe do izvedbe. Predstava je u dva navrata prezentirana u radnim uvjetima, a riječka premijera u listopadu 2012. je otvorila ciklus javnih izvedbi u teatru.  Inicijalni projektni prijedlozi razvijeni su kroz niz radionica i suradnji s umjetnicima i stručnjacima izvan kolektiva. Predstava će se nadalje razvijati kroz niz radionica s publikom i drugim stvaraocima, a rezultirajući, novoproizvedeni segmenti će se uključivati u serijalnu i izmjenjivu strukturu predstave. Predstava je namijenjena za izvođenje u kazalištima, galerijama, ali i drugim otvorenim i zatvorenim javnim prostorima.

Inspirirano radovima i mišlju Timothyja Mortona, Johna W. Campbella, Yone Friedmana, Vlade Marteka, Heraklita iz Efeza, Long Distance Hotel i drugih.

Ključne riječi: terraforming, ekomimeza, imitiranje, atmosferska ugođenost, biosfera, serija, gravitacijski satovi, instrumentalna koreografija

Autori: Pravdan Devlahović (izvedba), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba), Tomislav Medak (dramaturgija), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (izvedba i koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba).

Suradnici: Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla), Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka).

Producent: Lovro Rumiha

Koprodukcija: BADco. i Domino

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb.

Pitaju vas u intervjuu o Vašim opsesijama. Očekujete takvo pitanje, ali Vam se čini previše predvidljivim. Odgovarate unaprijed planiranim odgovorom: “To što ja radim je poput znanosti, a znanost ima puno sličnosti s pornografijom. Izoliraš jedan detalj i izložiš ga promatranju, ponavljanju, permutacijama. U budućnosti će svi gledati samo svoje porniće, svoje eksperimentalne filmove u kućnom kinu… Ta opsesija izolacijom i detaljem, to ja zovem znanstvenom metodom.”

Tamno i natrag predstava je opsesije, opsesije gledanja, opsesije stvaranja odnosa između gledatelja i gledanog, opsesivne potrage za materijalnošću nevidljivog, neprikazanog i nesadržajnog. Svaka scena u predstavi je i bilješka vlastitog stvaranja, bilješka mogućnosti stvaranja slike, fiziognomije svijeta koji slika obećava te odgovornosti za optičko nesvjesno, za sve što tehnološki proizvedenu sliku razlikuje od magije. Repertoar prikazanog u ovoj predstavi uvjetovan je prevođenjem filmskih procedura, načina filmske proizvodnje u teatar. Inspirirana radovima autora i promišljatelja strukturnog filma Tomislava Gotovca, Michaela Snowa, Slobodana Šijana i dr., predstava ne teži prevođenju iz jednog jezika u drugi nego se pita kako se teatar mora promijeniti kad u njemu želimo prikazati filmski objekt? Ne želeći shvatiti niti film niti kazalište kao medije, nego sklopove želje za samim aparatom prikazivanja, kazališni kolektiv BADco. razumijeva scenarij kao partituru za sliku, kameru kao priručnik za gledanje, a montažu kao pripovjednu funkciju teatra. Kazalište koje nastaje u ovom susretu s filmom mjesto je unaprijed propuštenih prilika koje gledatelju nudi vizualni ugovor sa stvarnošću, ugovor kojim oko postaje izvođač, a teatar gledajuća stvarnost. Vraćajući teatru ono što mu je film početkom dvadesetog stoljeća uzeo, a onda pola stoljeća kasnije napustio, postavljamo si pitanja:
Gdje je pozicija gledatelja u gledanju? Imamo li veze sa slikama koje gledamo? Tko su neprikazani, nevidljivi ljudi? Kada statist postaje izvođač, a izvođač statist u vlastitoj izvedbi?

Predstava Tamno i natrag nastavak je projekta Odgovornost za viđeno nastalog  na poziv kustoskog kolektiva Što, kako i za koga/WHW za 54. Venecijanski bijenale. Publika će imati priliku vidjeti i scensku verziju instalacije s venecijanske izložbe. Za potrebe projekta Daniel Turing razvio je interaktivni računalni sustav koji snima i pohranjuje video materijale te ih algoritamski montira u stvarnom vremenu.
Instalacija i premijera predstave bit će izvedeni u sklopu zagrebačkog predstavljanja hrvatskog nastupa na 54. venecijanskom bijenalu pod naslovom Potrebno je živjeti samouvjereno… gledajući u veljači 2012.

Izvođači: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Danijel Ljuboja, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec

Redatelj: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
Dramaturgija: Ivana Ivković, Tomislav Medak

Softver: Daniel Turing
Snimatelj: Dinko Rupčić
Dizajn kostima: Silvio Vujičić
Dizajn svjetla: Alan Vukelić
Zvuk: Jasmin Dasović
Suradnice na postavu: Ana Martina Bakić i Ana Ogrizović
Producent: Lovro Rumiha

U predstavi se koristi tekst Grupno uživanje Antonia G. Lauera a.k.a.Tomislava Gotovca. Prava ustupila Sarah Gotovac.

U predstavi se prikazuje film BADco. Poglavlje 2: Parametricizam / “No Future” (fotofilm, c/b, 2011.)

Snimatelj: Dinko Rupčić
Asistent snimatelja: Hrvoje Franjić
Montaža: Iva Kraljević
Izvođači: BADco. i Ivo Kušek
Arhitektonska vizualizacija: Antun Sevšek
Crtači: Igor Pauška, Slaven Josip Delalle
Asistent produkcije: Valentina Orešić
Izrada objekata: Lidija Živković, Ivana Hribar, Barbara Radelj

Koprodukcija: BADco., Zagrebačko kazalište mladih
Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH
Projekt je dijelom pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb.

praizvedba:
26.11.2010. 20:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb

reprizne izvedbe:
27.-28.11.2010. 22:00 @ Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
(različito vrijeme!)

Točka sabiranja koreografski je eksperiment zadržavanja u suvišku gdje komunikacija u plesu i o plesu oscilira između iskazivog i neiskazivog: inzistirajući na plesnim sredstvima – strukturirajući intenzitet komunikacijskog šuma – proizvoditi specifične uvjete sporazumijevanja u plesu i sporazumijevanja o plesu. Da bi se sporazumjelo bit će potrebno pregovarati o uvjetima razumijevanja.

Autorice Zrinka Užbinec i Ana Kreitmeyer to pregovaranje o uvjetima razumijevanja, razumijevanja koje tek treba doći do sporazumijevanja, provode kroz seriju mutacija plesnog izraza. Jednostavnu početnu koreografiju komuniciraju jedna drugoj kroz plesne pregovore, sporazumijevanja i nesporazume tijekom kojih tek uspostavljene geste gube značenja, a povremeni pogledi i znakovi dlana postaju intenziteti koji mijenjaju kontekst, pretvaraju značenja u suvišak.

U procesu “hrapavog” prevođenja plesni izraz jedne tako ostaje izložen stalnoj i neprekinutoj plesnoj interpretaciji druge stvarajući koreografsku situaciju koja više nije locirana na tijelima, već između dvaju tijela. Pokušaj pregovaranja, prevođenja, promašaj, objašnjenje koje nismo tražili, nesporazum, pokušaj subivanja. Točka sabiranja je u oku gledatelja, u iluzornoj daljini gdje se dvije paralelne linije sijeku u beskonaćnosti.
Pregovarački tim: Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš, Zrinka Užbinec

Koreografija i izvedba: Ana Kreitmeyer i Zrinka Užbinec

Svjetlo: Alan Vukelić
Kostimi: Silvio Vujičić
Zvuk: Jasmin Dasović
Producent: Lovro Rumiha
Podrška: Pravdan Devlahović

Zahvaljujemo: sudionicima laboratorija 10 dana 1 jedinstvo

Projekt pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb i Zagrebačkom centru za kulturu i mlade POGON.

Projekt podržan od Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport i Ministarstva kulture RH

Opća popularnost fizičke kulture, ili preciznije “harmonične gimnastike”, kod američke buržoazije na početku 20. stoljeća potječe iz učenja francuskog učitelja govorništva Françoisa Delsartea, autora sveobuhvatnog sustava vježbi osmišljenih u svrhu postizanja vještine prirodnog ponašanja, elegancije i harmonije u glumi i govorništvu. Njegova iznimna pažnja usmjerena na analizu tjelesnog ponašanja te na ovladavanje gestualnom izražajnošću tijela je, osim na popularnu kulturu, izvršila formativan utjecaj i na ideologiju ranog modernog plesa i njegovih tehnika (Isadora Duncan, Loie Fuller, Ruth St.Denis, Ted Shawn…).
S posebnim fokusom na Delsartesovu pomnu analitiku prirodnosti i arificijelnosti u pokretu, prije svega u govorništvu, ali i glumi zabranjenu paralelnu gestu, u ovoj koreografskoj studiji zanima nas pomak plesa od retoričke geste u proceduralnu retoriku, odnos između “govora” i uvjeravanja u plesu te njegove temeljne oprečnosti spram prirodnosti koja je u suvremenom plesu zamijenila ideologiju lakoće iz baleta.
Krenuvši od “slike” u podnaslovu parafraziranog Beuysovog antologijskog performansa, zanima nas također kako ples izgleda ne iz perspektive gledatelja ili izvođača nego svih povučenih objekata čija “prirodna” mrtvost uvijek povlači tijelo iz svijeta živih u crnu kutiju nemrtvih.

Kompozicija i modulacije : Nikolina Pristaš
Bilješke i blackboxing: Goran Sergej Pristaš
Dizajn zvuka: Jasmin Dasović
Dizajn svjetla: Alan Vukelić
Dizajn kostima: Silvio Vujičić
Zec: Ana Ogrizović
Tehnička podrška: Marcell Mars
Spekulativna dimenzija : Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Ivana Ivković, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec
Producent:  Lovro Rumiha

Poluinspirirano radovima: Josepha Beuysa, Françoisa Delsartea, Franza Kafke, Stevena Shaviroa, Brune Latoura i Grahama Harmana.

Projekt pripreman u: Centru za kulturu Novi Zagreb, POGON – zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade, Kulturnom centru Kalvarija (Rijeka)

Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulure RH

Premijera: Festival Perforacije, 2010.

Živa književnost ne živi prema jučerašnjem satu, niti prema današnjem, nego prema sutrašnjem. Ona je mornar kojega su poslali gore, na katarku, odakle vidi kako tonu lađe, gleda ledene sante i opake struje koje se ne razlikuju sa palube. Mogu ga skinuti s katarke i privesti kotlovima, u utrobu broda, ali to ne mijenja ništa: drugi će s katarke vidjeti isto što je vidio prvi.
Mornar je na katarci potreban u buri. Sada je bura, s raznih se strana čuje SOS. Jos se juče pisac mogao mirno šetati palubom, škljocati kodakom (svagdan); ali kome će pasti na pamet da na filmu gleda krajolike i žanr-slike kada se svijet naherio za 45°, zijaju zelena ždrijela, a paluba trešti? Sada se može gledati i misliti samo kao pred smrt: eto, umrijet ćemo – i što će se desiti? kako smo živjeli? ako ćemo živjeti ispočetka, na novi način – onda čime, radi čega? Sada su književnosti potrebna golema, katarkasta, avionska, filozofska obzorja, potrebno je posljednje, najstrašnije, najhrabrije “Zašto?” i “A što će biti dalje?”
Jevgenij Zamjatin, 1923.

Predstava Liga vremena (2009.) kazališne skupine BADco. otvara kompleksnu operaciju u vremenu. Početkom novog stoljeća, postavljamo si pitanja: Što je sa svim prošlim budućim vremenima čije je vrijeme isteklo? Što kada temeljni društveni narativi više ne nude ključ za stvarnost?

Otisnite se na kazališno putovanje kroz parabole budućnosti i rekapitulacije prošlosti, kroz arheologiju utopijskih priča i nikada ostvarenih vizija. Kafkin paralelni svijet imaginarne “Amerike” koju nije imao prilike posjetiti i futurističku viziju “Letećeg proletera” Majakovskog. Let dvjesto godina u budućnost tijekom kojeg ćete upoznati preživjele članove Lige vremena: ufologa, pilota, čovjeka-mašinu i kozmonauta, panoramski preletjeti preko Crvenog trga, čuti parole biokozmista i zaviriti u američku psihodeličnu umjetnost.

Autori: Pravdan Devlahović (izvedba i koreografija), Ivana Ivković (dramaturgija), Ana Kreitmeyer (izvedba i koreografija), Tomislav Medak (dramaturgija i izvedba), Goran Sergej Pristaš (režija), Nikolina Pristaš (koreografija), Zrinka Užbinec (izvedba i koreografija).

Suradnici: Helge Hinteregger i Jasmin Dasović (oblikovanje zvuka), Tor Lindstrand (scenografija), Daniel Turing (software), Silvio Vujičić (kostimi), Alan Vukelić (oblikovanje svjetla).

Prijevod: Marina Antolković, Alisa Terekhova, Marina Miladinov

Producent: Lovro Rumiha

Temeljeno na tekstovima i radovima Franza Kafke, Vladimira Majakovskog, Alekseja Kapitonovića Gasteva, Júliusa Kollera, Georga Schoelhammera, Fabrike ekscentričnog glumca, U.S.C.O., Konstantina Melnikova, Joea Meeka, Stana Filka, Owena Hatherleya

Koprodukcija: BADco., Drugo more, HNK Ivana pl. Zajca
Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb i Prostoru+ u Rijeci.

Liga vremena je naručena od platforme Black/North SEAS, inicijative Intercult, Švedska i podržana od programa Kultura Evropske zajednice 2007-2013.

Premijerno izvedeno na Riječkim ljetnim noćima u srpnju 2009.

---

Ukoliko želite pogledati prezentaciju tema predstave Liga vremena iz perioda nastanka predstave, kliknite niže (PDF, 5 MB).

Hrvatska prmijera: siječanj 2009., Teatar &TD, Zagreb.

Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
Dramaturgija: Ivana Ivković
Scena: Slaven Tolj
Kostimi: Silvio Vujičić
Video: Ana Hušman
Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić
Oblikovanje zvuka: Ivan Marušić-Klif
Tonski tehničar: Jasmin Dasović

Producent: Lovro Rumiha

Nadahnuto djelom Augusta i Loisa Lumièrea, Samuela Becketta, Vlade Kristla, Jean-Luca Godarda i Haruna Farockija.

Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD, Steirischer Herbst

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

U predstavi 1 siromašan i jedna 0 vraćamo se na prizorište prvog filma – Izlazak radnika iz tvornice Lumière – na tvornička vrata. Prve snimljene pokretne slike prikazuju radnike kako napuštaju radno mjesto. Prelazak radništva iz mjesta industrijskog rada u svijet filma: tu započinje problematičan odnos filma i prikazivanja rada.

Od svojih početaka film teži izostavljati iz kadra manualni rad, fokusirajući se na atomizirane priče pojedinih radnika nakon što napuste svoje radno mjesto: njihove romanse, njihove prijestupe, njihove sudbine u vrtlogu svjetskih događanja. Film počinje kada rad skonča.

Polazeći od tih prvih pokretnih slika 1 siromašan i jedna 0 preispituje različite načine napuštanja rada. Što se događa kada nas savlada umor? Kada se iscrpi naš rad? Što dolazi nakon rada? – Još više rada? Što se događa kada rada ponestane, kada se tvornica zatvori, radnici uđu u štrajk ili postanu nezaposleni? Koje su poveznice između povijesti suvremenog plesa i povijesti postindustrijalizacije?

1 siromašan i jedna 0 je predstava iz dva sloja: dok izvođači pred publikom izlažu različite načine rasapa subjekta rada, publika biva uvučena u proces preobrazbe: iz popularnog medija kina u politički teatar populizma. Teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Perspektiva se mijenja.

Prvo tijelo. Ne. Prvo mjesto. Ne. Prvo oboje. Sada bilo koje. Sada drugo. Mučno od jednog probam drugo. Natrag mučno od oboje. I dalje. Nekako dalje. Dok mi nije mučno od oba. Povratim i odem. Gdje nema nijednog. Dok mi nije mučno od tamo. Povratim i natrag. Tijelu ponovno. Gdje ga nema. Mjestu ponovno. Gdje ga nema. Pokušam ponovno. Ne uspijem ponovno. Bolje da ponovno. Ili bolje da gore. Ne uspijem gore ponovno. Još gore ponovno. Dok mi nije mučno. Povratim zauvijek. Odem zauvijek. Gdje nijedno nije zauvijek. Zauvijek i sve.
— Samuel Beckett, Nagore, 1983.

Postupno bivamo zamijenjeni… neprekinutim lancem slika, slike koje porobljuju jedna drugu, svaka slika na svom mjestu, kao i svatko od nas, na svom mjestu, u lancu događanja nad kojima smo izgubili svaku moć.
— Dziga Vertov Group, Ovdje i drugdje, 1972.

Samo kolanje vrijednosti u sklopu kino-gledatelj postalo je proizvodnjom vrijednosti jer gledanje jest oblik rada.
— Johnathan Beller, Kino, kapital 20. stoljeća, 1994.

Prva kamera u povijesti kinematografije bila je uperena prema tvornici, no stoljeće kasnije mogli bismo reći da tvornica ne privlači film, štoviše ona ga odbija. Filmovi o radu ili radnicima nisu postali jednim od temeljnih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na marginama. Većina narativnih filmova događa se u onom dijelu života koji počinje nakon što rad završi… U filmu braće Lumière iz 1895. može se naslutiti da se radnike sabralo iza tvorničkih vrata i da su preko praga nahrupili na snimateljevu zapovijed. Filmskoj režiji koja kondenzira subjekt prethodila je industrijska zapovijed koja je sinkronizirala živote mnoštva pojedinaca.
— Harun Farocki, Izlazak radnika iz tvornice, 2001.

Javna proba: 18.04.2008. u 19:00, Centar za kulturu Novi Zagreb – Remetinec

Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Izvode: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec

O umoru se vraća na mjesto prvog filma u povijesti Radnici napuštaju tvornicu braće Lumière: na vrata tvornice. Prve pokretne slike što ih je kino utisnulo u pogled gledatelja bio je prizor radnika kako, ostavljajući za sobom rad, masovno nadiru preko tvorničkog praga. Uhvatile su prelazak radne snage iz mjesta industrijskog rada u prostor kinematografske proizvodnje. I dok je tako radoznalo oko kamere izbjegavalo prizore rada, pružajući nam tek rijetke poglede na naporan rad na tvorničkoj traci, kino je kroz čitavu svoju povijest pratilo individualne priče atomiziranog radništva nakon posla: romanse, prijestupe, sudbine u velikim događanjima.

Koproducenti: BADco., Steirischer Herbst, Studentski centar
Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba,Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Predstava pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb – Remetinec

Premijera: listopad 2008., Dom im Berg, Graz, Austrija

BADco. u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih.

koncept i koreografija: Nikolina Pristaš
dramaturgija: Goran Sergej Pristaš

 izvedba: Sandra Banić, Ana Kreitmeyer, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Šimičić, Zrinka Užbinec

prostor i svjetlo: Slaven Tolj
zvuk: Helge Hinteregger
kostimi: Silvio Vujičić
dizajn svjetla: Alan Vukelić

autori novih verzija “Cvrčka i mrava”: Leonidas Donskis, Tim Etchells, Matthew Goulish, Dubravko Mihanović, Lana Šarić, Andrija Turčin
autori referentnih tekstova: John Cage, E.E. Cummings, Jean de La Fontaine, Michel Serres, Mladen Stilinović

suradnici – članovi BADco.: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Tomislav Medak

zahvaljujemo: Maji Marjančić, Bojani Cvejić, Martini Hochmuth, Lin Hixson, Ivanu Marušiću Klifu, Dubravki Vrgoč, Miletu Blaževiću, Eks-sceni, Centru za kulturu Novi Zagreb

the project was developed within the artist-in-residence program of Tanzquartier Wien / projekt je razvijan u sklopu artist-in-residence programa Tanzquartier Wien

cvrčak – mravi
lijenčine – radnici
paraziti – proizvođači
statike – promjene
zvukovi – šumovi
glazba – motori

Mrav je nerad zajmodavac,
Te baš nema pogreške:
»Što ti poso ljeti bje?
— Molitelju reče mravac.
— Svakom, bio stari ili mlad,
Pjevah, ne bilo ti krivo!
— Pjevao si? Mrav će živo,
E pa onda pleši sad!
iz Jean de La Fontaine: Cvrčak i mrav

Supported by / Podržao: Austrijski kulturni forum, Zagreb

The project is supported by the Zagreb City Council for Culture, Education nad Sport and the Ministry of Culture, Croatia. / Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Krešimir Mikić, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec & Damir Bartol Indoš

Režija: Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković

Suradnici: Tor Lindstrand (prostor), Daniel Turing (software), Nicolas Siepen (film), Miljenko Bengez (svjetlo), Silvio Vujičić (kostimi)
Dizajn: Gordan Karabogdan

Posuđujući naslov poznate pjesme Deana Martina, nova predstava u formi izvedbene bilježnice, približava nam mehanizme zaboravljanja, emotivne potrošnje i prisjećanja na trenutke i prostore koji su prazni ili ih nikad nije ni bilo. Uz već stalne članove u novoj predstavi BADco. nastupaju Krešimir Mikić, Damir Bartol Indoš i Zrinka Užbinec.

Umjesto da se stalno sažaljevaš, slušaj – kaže ona (Ona uvijek kaže ‘Slušaj’ zato što misli dok govori, zaista misli.) I tako ona kaže: Slušaj. Recimo da ta pukotina nije u tebi – recimo da je u Grand Canyonu.
Pukotina u meni, rekoh ja herojski.
Slušaj! Svijet postoji samo u tvojim očima – kao tvoja koncepcija. Možeš ga učiniti onoliko malim ili onoliko velikim, već kako sam želiš. A ti izigravaš nekakvog slabašnog pojedinca. Tako mi svega, kada bih ja puknula ja bih napravila da svijet pukne sa mnom. Slušaj! Svijet postoji samo onako kako ga ti razumiješ i onda je puno bolje reći da nisi ti taj koji je puknuo – puknuo je Grand Canyon.
F. Scott Fitzgerald: The Crack-Up

U koprodukciji sa: Intercult, Stockholm, Studentski centar – Kultura promjene, Teatar &TD, Zagreb, Theorem podržan iz programa Culture 2000

Pripremano u: Centru za kulturu Novi Zagreb, PAF, St. Erme, Francuska

Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu i Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Goethe Instituta Zagreb i Veleposlanstva Kraljevine Švedske u RH.

Zahvaljujemo: Mårten Spångberg, IBM/Lenovo, Medic d.o.o., Ivana Sajko, Kazimir Curić (Virtualni ured d.o.o.), Đurđa Janeš, Marko Sančanin & Platforma 9,81, Tomislav Medak

Nikolina Pristaš, Ivana Ivković

09. 09. 2006. 12:00 @ Trg Petra Preradovića, Zagreb

Urban Festival

Postavljajući si pitanje do koje mjere čin protesta može mobilizirati javni prostor i narušiti njegove rituale, analiziramo idealan čin protesta, često ograničen samo na semantičku borbu, putem izvedbene mašine disonantnog govora ulazeći u direktnu komunikaciju s okolišem i prolaznicima, obilježavajući prostor izvedbe samom akcijom, reinterpretirajući odnose svakodnevne komunikacije jednog zagrebačkog trga koji je, daleko od agore, definiran svojom komercijalnom, a u kontekstu niza festivala i promotivnih akcija, i zabavljačkom funkcijom.

 Naš čin izvedbe nije i protestan čin sam, naša izvedba parazitira na ideji povijesnog i kulturnog nasljeđa protesta i prepoznatljivim reprezentacijama političkog protesta prizivajući protest kao moć ustrajavanja, moć da se svedenost pretvori u moć djelovanja.

Koreografija: Pravdan Devlahović
Izvode: Pravdan Devlahović & Zrinka Užbinec
Asistentica koreografa: Nikolina Pristaš
Dramaturgija: Goran Sergej Pristaš, Ivana Ivković
Glazba : Višeslav Laboš
Svjetlo : Miljenko Bengez
Produkcija: BADco.

Plesna predstava Stanje br. 2 nastala je iz koreografskog prakticiranja promjenljivosti i nesigurnosti slike tijela u transformaciji, njegovog živog prolaska kroz specifično fokusirani spektar izraza, mišljenja (vlastitog) tijela u plesu kroz poimanje njegove neodređenosti tj. njegove stalne otvorenosti za neko drugdje i drugačije od onog koje jest u datom trenutku. Naboj kojeg podrazumijeva ta neodređenost neodvojiv je od tijela, on se podudara s njime i to u mjeri u kojoj je tijelo uvijek u prolasku ili u procesu (u mjeri u kojoj je ono dinamično i živo).

Aluzija na drugo stanje prisutna u naslovu ovog rada proizlazi iz interesa za transformativnu snagu koju proces trudnoće, doslovno i metaforički, donosi ženskom tijelu, odnosno, interesa za koreografiju koja se na apstraktnijoj razini bavi uvjetovanostima koje izbacuju tijelo muškog plesača – izvođača u neko drugo "drugo stanje", trenucima u kojima tijelo postaje bremenito samo sobom.

Predstava je pripremana u Centru za kulturu Novi Zagreb
Projekt je ostvaren u suradnji s programom Kultura promjene, Studentski centar, Zagreb.
Ostvareno uz potporu Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

tiskara Borba, Preobraženska 6
ulaz u vežu s Cvjetnog trga

prostor je otvoren od 09. prosinca 2005. u 18:00
10. – 14. prosinca 2005. od 12:00 do 22:00

Projekt …2005… skupine BADco. ostvaren uz podršku Nevidljivog Zagreba, Platforme 9,81, podnaslovljen kao dijeljeni prostor, svojevrsna je kompleksna instalacija naseljena projektima, oblicima rada i komunikacije te suradničkim modulima karakterističnim za djelovanje skupine, a kojim BADco. obilježava završetak svoje prve petoljetke.

U prostorima bivše tiskare Borba, danas u vlasništvu TISKA, tijekom šest dana članovi skupine i suradnici na dosadašnjim i budućim projektima otvorit će vrata u prezentacije istraživačkih projekata, predstava, arhiva, instalacija, performansa, videa itd. i na taj način pokušati prezentirati kompleksnost odnosa unutar skupine, autorske i kolektivne pozicije, procedure razvoja projekata, ali i pokrenuti diskusiju na teme koje se čine relavantnim kako za rad skupine, tako i za širi umjetnički kontekst. Program podijeljen u šest dana tematizirat će nadovezivost i funkcionalnost umjetničkog istraživanja, kompleksne sklopove izvedbe, izvedbene mašine te različite aspekte komunikacije neuspjeha i krize unutar projekata, skupine i javnosti.
Šestodnevni program uključuje pet predstava, šest instalacija, pet prezentacija istraživanja, dvije javne diskusije, predavanje, koncert, niz video projekcija i stalnu DVDteku s radovima BADco. i njihovih suradnika. Pored članova BADco. u projektu sudjeluju Simon Bogojević – Narath, Damir Gamulin, Daniel Fischer, Oliver Frljić, Helge Hinteregger, Emil Hrvatin, Ana Hušman, Oliver Imfeld, Damir Bartol Indoš, Aleksandra Janeva, Ivan Marušić – Klif, Petar Milat, Goran Petercol, Vedran Peternel, Platforma 9,81, Silvio Vujičić i brojni drugi.

Program:

U prostoru Tiskare će svakodnevno biti otvorene izložba plakata BADco. projekata, te DVD-teka sa snimkama BADco. predstava i radovima naših suradnika koje možete slobodno pogledati po vlastitom izboru.

Autori koji su surađivali na projektu

Plesači: Pravdan Devlahović / Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec

Koreografija: Nikolina Pristaš

Dramaturgija: Ivana Ivković, Goran Sergej Pristaš

Glazba: Helge Hinteregger

Dizajn rasvjete: Miljenko Bengez

Video: Oliver Imfeld

Kostimi: Silvio Vujičić

Vizualni savjetnik: Goran Petercol

Savjetnici velikog srca: Aleksandra Janeva, Tomislav Medak, Ivana Sajko

Izvršna produkcija: Una Bauer

Istraživanje prostora nužno počinje kao taktilno ispitivanje ili misaono ispipavanje. U koreografiji Fleshdance taktilne kvalitete plošnog prostora puti ne diktiraju pokret, naprotiv pokret diktira nastanak površina i njihove kvalitete. Put (flesh) nije granica između tijela i izvanjske materijalnosti, ona je haptička površina koja određuje kretanje svojim svojstvom da opipom vidi, bez pogleda žudi, rastvori se u trenutku osjeta i trpnje. Žudnja puti nije usmjerena prema drugome, već jednostavno prema izvanjskome. Izlaganjem puti u sustavu ekonomije razmjene pogleda izvođači publici komuniciraju put kao materijalnost egzistencije. Izvijena životinjska tijela gube pod nogama tlo koje stalno mijenja smjer. Šape, krila, kliješta, utilitarni dlanovi, imobilizirani udovi, tijela koja opipavaju granične plohe prostora. Radost puti nije njezina žudnja niti mogućnost njezina ostvarenja, ona postoji kao bujanje erogenih zona i nivoa intenziteta na površini koju tvori. Žudnja puti, nefunkcionalni dlanovi koji se nude, skrivaju, opipavaju, oko koje kuša prostor pred sobom.
- Ivana Ivković

Erotičko izlaganje, paradoksalno, ne uključuje viđenje i bivanje viđenim. Zapravo, takvo izlaganje podriva određeni režim gledanja. Izložena put (flesh) ne otkriva tajno sebstvo koje je bilo skriveno već rastvara svako sebstvo koje bi moglo biti opažano.
- Michael Hardt, Exposure: Pasolini in the flesh

Fleshdance je realiziran u koprodukciji BADco. sa Dance Webom Europa uz potporu Culture 2000 programa Europske Zajednice te Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba.

Director: Goran Sergej Pristaš

Koreografi i izvođači: Pravdan Devlahović, Darija Doždor, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš

Dramaturg: Ivana Ivković

Glazba: Helge Hinteregger

Prostor: Marko Sančanin

Kostimi: Silvio Vujičić

Software: Daniel Turing

Koprodukcija: BADco. & Intercult – Project SEAS: A Baltic-Adriatic Arts Adventure 2003-2005

Deleted Messages je predstava o emergentnim fenomenima u kolektivnom kretanju – spletu inficiranog individualnog materijala i grupiranja. Šest izvođača dijele jedinstven prostor s publikom. Kao u karanteni, broj gledatelja kojima je dopušteno boraviti u prostoru ovisi o veličini prostorije – jedna osoba na tri kvadratna metra. Slobodno se krećući, sjedajući na pod, razgovarajući, plešući, propitujući, određujući vlastitu uključenost odnosno isključenost u stvaranje zajedničke dinamike unutar prostora, gledatelji kolektivnom akcijom određuju razinu interakcije, mijenjajući tijek pokreta izvođača kroz prostor, kolektivnu koreografiju izvedbenog tijela.Sposobnost stvaranja emergentnih svojstava proizlazi ne toliko iz ugrađenih pravila individualnog ponašanja koliko iz kompleksnosti interakcije izvođača i ponašanja publike koje je komponenta strategije izvođenja i čini izvedbeni prostor responzivnim. Plesni materijal – preupisivan i prevođen – evoluira unutar ravni kompozicije. Iako svaki izvođač zasebno interpretira razmjenjive parametre plesnog materijala, tek gledateljevo prepoznavanje obrazaca omogućuje kolanje metainformacija izvedbenim prostorom. Strategija obilježavanja teritorija i ocrtavanja hijerarhijskih struktura izvedbe nelinearnom dramaturgijom i spamovskim pripovijedanjem otklanjaju jedan mogući narativ u korist kompleksnog sistema singularnosti – gotovo je nemoguće vidjeti i čuti sve što se odvija među publikom u izvedbenom prostoru, no to samo povećava mogućnosti kreiranja i redanja različitih narativnih struktura, slobodu biranja i kreiranja vlastite perspektive na događanja.

Tekst: Ivana Sajko
Copyright © 2002 VERLAG DER AUTOREN gmbh & Co. KG, Frankfurt/Main

Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Oliver Frljić, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Ivana Sajko, Marko Sančanin

Scenografija: Goran Petercol

Glazba: young Croatian surf band Moon’s Trip

Predstava Rebro kao zeleni zidovi nastala je prema istoimenom tekstu Ivane Sajko nagrađenom na natječaju Marin Držić. Drama s dva lika i didaskalijom koja govori u prvom licu tekst je koji svoju političnost nosi u manipulaciji realitetom, kako dramskim, tako i njegovom socijalnom konstrukcijom. Predstava je zamišljena kao mali izvedbeni stroj koji se uključuje u druge strojeve poput rata, terorizma, nuklearnih strategija, zatvora, rock glazbe i sl. Istražujući tekst Ivane Sajko, temeljni princip rada zasnivao se na otkrivanju mehanizama inteligencije drame, namjesto njene interpretacije ili situacioniranja. Mehanizmi dramske kompozicije ulaze u odnose s događajima na sceni, ali ne tako da tekst imenuje pojedinačne situacije nego razotkriva sustave kazališne represije i discipline ponavljanja već autoriziranog teksta, tzv teksta-radnje. Predstava je nastala u potpunoj autorskoj kooperaciji svih članova BADco. i pridruženih umjetnika radeći kako na produkciji događaja tako i na iznalaženju drugačijeg modela kazališne samo-organizacije.

Ključne riječi: vitalizam, tekst, obitelj, nuklearni rat, terorizam, zatvor, surf, potencijalitet, pop kultura.

Svaka izvedba uključuje i jednog gostujućeg izvođača.

U predstavi je korištena glazba mladih hrvatskih surfera Moon’s Trip. Također, u predstavi se koriste isječci istoimene radio-drame nastale u produkciji Dramskog programa Hrvatskog radija, izvođači radio-drame: Marko Makovičić, Borna Baletić i Ivana Sajko, režija radio-drame: Goran Sergej Pristaš

Znam da je tvoje oružje upereno u mene. U rijetkim trenucima, kada sam bijesan i hrabar, dok sam slijep od reflektora i riječi koje zapisuješ, želio bih da pucaš, da me prekineš, smiriš zauvijek, da me izbodeš smrću, odmah, u leđa, želio bih da me ubiješ kada neću znati da to činiš, želim umrijeti kao heroj nepripremljen, jer ne mogu riskirati da padnem na koljena i cvilim, da se userem zbog tvoje nemilosti, da ti se zavlačim u nogavicu, da ti grizem bedro i zaplačem u poslijednjih pet sekundi, da skrivam potiljak pred nišanom i vičem: nemoj, nemoj, a ti ipak hoćeš, svejedno ćeš me ubiti, bez razloga i, nadam se, bez upozorenja. Mogli bismo biti isti, ja sam optužen, a ni ti nisi nevin.
(iz drame)

Predstava je nastala uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović

Suradnici: Nikolina Pristaš, Goran Sergej Pristaš, Ivana Sajko

Kostim: Željko Drmić, Pravdan Devlahović

Glazba: Hrvoje Nikšić, Sven Pavlović

Dizajn rasvjete: Miljenko Bengez

Koreografijom istražujem mogućnosti kretanja tijela u prostoru koraka, konkretnom prostoru koji odgovara mojem raskoraku. To prostorno ograničenje kretanja (jer tijelo je ono koje određuje moguću duljinu raskoraka) translatirao sam na domete trupa, ruku i glave tako da se i oni, uvjetno rečeno, kreću u prostoru raskoraka.

Ishodište za mišljenje koreografije mi je bila pokretna traka koja nudi mogućnost kretanja bez putovanja kroz prostor, odnosno kretanje nad jednom točkom. Rad na pokretnoj traci podrazumijeva stalnu zauzetost nogu motorikom hodanja (ukoliko želite ostati na traci ili ne pasti) pa mi je bilo zanimljivo istraživati mogućnosti kretanja ostatka tijela u tim odnosima. U predstavi se bavim time da motoriku kretanja jednog dijela tijela pokušam nametnuti nekom drugom dijelu tijela, pri čemu me više zanimaju posljedice tih uvjetovanosti nego hod kao pokret.
Očekivanja imam samo od sebe.

Mogu zamisliti da bi u običnoj pješačkoj situaciji na ulici moje tijelo djelovalo poput trake za hodanje.

Predstava je nastala u koprodukciji BADco. s Hrvatskim institutom za pokret i ples uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

Izložba

Projekcije/svjetlo: Goran Petercol
Video instalacija: Simon Bogojević Narath
Zvučna instalacija: David Simons
Tehnička realizacija projekcija i zvuka: Ivan Marušić Klif
Digitalna obrada fotografija: Željka Gradski Galić

Predstava

Tekst i režija: Ivana Sajko
Izvođači:
Željka Sančanin (Estragon),
Franjo Dijak (Vladimir),
Rakan Rushaidat (Lucky),
Pravdan Devlahović (Joker)
Video projekcije: Simon Bogojević Narath
Svjetlo: Goran Petercol
Glazba: David Simons, Lisa Karrer
Tehnička realizacija projekcija i zvuka i softwarea: Ivan Marušić Klif
Majstori rasvjete: Miljenko Bengez, Mario Vnučec

CD

Glazba: David Simons, Lisa Karrer (c) 2004
Snimanje i uređivanje dokumentarnih zapisa: Ivana Sajko
Montaža, mix i mastering: Hrvoje Nikšić
Glasovi: Pravdan, Franjo, Rakan, Željka, Ivana
Recoreded everywhere, mixed in Hrvoje’s studio.
Dizajn: Igor Masnjak
Photo: Jasenko Rasol, Goran Petercol, Simon Bogojević Narath

Misa za predizbornu šutnju (vrijeme radnje), mrtvaca iza zida (mjesto radnje) i kopita u grlu (način izvedbe)?

(Misa je i glazbena forma i sakralna ceremonija. U svakom slučaju izvedba koja sa strukturalne strane nosi podjelu na govorni i pjevni dio, a tematski uvodi motiv žrtve – “mrtvaca iza zida”. Zločin prisutan kroz znanje o tome što se nalazi prijeko. Prisutan kroz zamišljanje koje više zastrašuje nego li sama prisutnost.)

Potencijali teksta aficiraju različite medijske izraze koji tvore izložbu, predstavu i CD. Osobni izrazi se šire iz teksta tako da svaki autor prepoznaje (ili je jednostavno zaveden?) određene slojeve značenja bitne za vlastiti rad. Predložak se nanovo ispisuje kroz množinu pozicija: sliku, pokret, glazbu, prostor, jeku, trajanje… (Tekst djeluje i kada se ne čita i kada se ne govori. Primjeri? Ciklusi motiva na projekcijama izložbe – Petercolove šifre kao Anđeli, Šake, Mjesta zločina s izbrisanim tijelima, Lica u govoru čija iskrivljena usta postaju maske… Ili glinenene glave prignječene na Narathovom videu. Sve se može svesti nazad na početak. No isto tako, sve se od njega odvaja i nastavlja djelovati samostalno. Tekst ostaje kao moguća referenca. Slobodan izbor.)

Video instalacija i instalacije projiciranih slika/svjetla mišljene su kao fragmenti, izvedeni iz teksta, pretvoreni u vizualnu misao i zatim različitim postupcima materijalizirani u radove. Video projekcije odnose se na motive silovanja (“slabijeg” tijela) i povraćanja (govora “jačeg”). Neprekidno povraćanje kontekstualizira cijeli prostor i povezuje ostale radove kako s metaforom, tako i s dokumentarnim zapisom tog čina. Postupak animacije, po sebi, kojim se slike rastežu i pretaču jedna u drugu stvara bizarno trajanje. Video silovanja ima i povratnu reakciju. Riješen je animacijom gužvanja i odgužvavanja u plastelinu izmodelirane glave. (Silovanje je pitanje odnosa snaga. Banalno pitanje. Nigdje se ne zadire u užas tog stanja. Ilustracija je zabranjena. Uputa za koreografski materijal je bila: Siluj tuđi pokret!)

Referentnost slike, rečenice i pokreta se nadopunjuje. Kako riješiti izjavu koja se neprekidno ponavlja: “Mrtva je”? Picassom. Razlog je banalan: likovi na kubističkim slikama ne mogu biti živi. Tijelo se plesačice iz jedne slike premješta u drugu. (Uvodna je scena izložba materijalizirana kroz iskrivljene fizičke pozicije. Ili prepoznavanje smrti u slikarskom objektu.) Simonsova glazba tj. obrada Rossinijeve Messesolenelle kao predložak uzima Picassa. Prvi stavak “Kyrie Eleison” sempliran je po lomovima tijela izvođačice koja nosi sjećanje na razmještene plohe Picassovih modela. (Rossinijeva Messesolenelle nije komponirana za boga, već za čovjeka. Ona je subverzivna prema svojoj socijalnoj ulozi, kao što je pojam anđela kako ga donosi tekst, a dalje razgrađuju izložba i predstava, subverzivan prema svojoj nebeskoj ulozi. “Volja anđela po prirodi je ljubav. Anđeli si ne mogu pomoći, oni po sili prirode moraju voljeti” kaže Toma Akvinski. Anđeo je žrtva koji/koja iskupljuje grijehe drugih time da im oprašta činom voljenja. Da bi mogao/la bezrezervno voljeti niječe samu/samog sebe. Dosljednost njegove/njezine ljubavi postaje osveta.)

Izložba kontekstualizira izvedbu – ona je rezervoar iz kojeg se može crpsti materijal što otvara mogućnosti različitih gledišta. Projicirane slike su digitalno obrađene. Bilo da je riječ o autorskim fotografijama ili izvadcima iz časopisa i novina – njihova se izvorna vizualna informacija nasilno mijenja. Projiciraju se u pet različitih skupina koje se u prvih pet dana izložbe pokazuju u redoslijedu obrnutom od onog poretka što ih povezuje s tekstom. Digitalna obrada za seriju Anđeli sastoji se od brisanja seksualnih obilježja s erotskih fotografija, zatim, na fotografijama iz crne kronike stvara se iluzija da mrtvog tijela na mjestu ubojstva nije niti bilo… Projicirane slike se ritmično izmjenjuju te dodatno osvjetljavaju: svjetlo pulsira u pravilnim razmacima ili prelazi preko projekcije kao okomita blještava pruga. Ona je jače od projekcije pa kada se preklope slika slabi ili nestaje. Svjetlo, kao okomita pruga, preneseno je i na scenu gdje osvjetljava izvođače. Svjetlo ne čini samo stvari vidljivim nego ih može skrivati, tj. ono nije u funkciji opsluživanja izraza, ono je samo izraz.

Izložbeni je prostor statični nosioc instalacije. Njegove su granice okvir rada i svaki se autor instalacije, bez obzira da li ona ima dinamičnu stukturu ili je nema, mora suočiti s tom činjenicom. I zvučna je instalacija određena prostorom (kao što jeka prostora kasnije, u predstavi, određuje medij kojim će se govor prenositi iz mikrofona direktno u slušalicu u uhu gledaoca. Intimno i neizbježno slušanje.) Simonsova je instalacija postavljena tako da zvuk luta preko četiri pozicije uz rub prostora, opisujući ga, materijalizirajući ga i stvarajući paniku. »etiri izvora zvuka odgovaraju četirima izvora svjetla.

(Sve počinje i završava u govoru. On se širi u posljedice. Neke od njih sami sprovodimo. Neke jednostavno trpimo.)
Govori se kao da se povraća. Povraćanje je stvarno. To čini glumac koji igra političara. (Kopita u grlu!) Narathov video povraćanja animiran je tako da se trajanje detalja otvara njihovim širenjem iznutra.
(U predgovoru piše:” Govor je oružje. I politika. Politički govor gotovo je i snažniji od vjerskog jer ideologiju nosi kao vjeru, te se ne opravdava nad istinom ili laži, dokazivosti ili jalovosti vlastitih riječi-metaka. Politički je govor retoričan. On uvjerava i djeluje bez obzira na to što je pogrešan.Govor se prenosi i zabija u memoriju gledatelja poput zarazne bolesti. I govor kojim ste se zarazili na neki će način uvjetovati vaše buduće mišljenje. Stoga bi morao biti etičan. Nikad nije”.)

Goran Petercol & (Ivana Sajko)

Projekt je nastao uz potporu: Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Zagrebačke banke d.d. (donator)
Sponzori: Končar Elektroindustrija d.d., Končar-Energetika i usluge d.o.o.

Koncept: Aleksandra Janeva
Glazba: Pascal Brocholicchi, Mark Sauter
Izvođači: Gabriel Castillo, Nico Delpy, Markus Karner, FranciscoMoreira, Cristina Numa, Aleksandra Janeva
Svjetla: Begonia Garcia-Navas
Koprodukcija: BADco., cour des capucines

Persen (1) je projekt zasnovan na scenskoj metafori temeljenoj na simptomima koje liječi biljni lijeku za smirenje. Tematizacija predstave je odredila i njezinu fragmentarnu strukturu razvijanu na principima osobne improvizacije i izvođačeve autorefleksije.

Proces je započet u veljači 2002. godine s rezidencijom u Kasselu, gdje je izvedena i javna generalna proba.

Projekt je ostvaren u koprodukciji BADco. i Festivala Cour des Capucines, te uz financijsku pomoć Ministarsva kulture RH.

Predstave su do sad izvedene u Zagrebu, Weimaru i Luxemburgu u lipnju 2002.

(1) Persen djeluje smirujuće i ublažava neurastenijske tegobe, smanjuje nemir, razdražljivost i napetost zbog psihičke preopterećenosti, umor koji se javlja odmah nakon ustajanja ili nakon neznatnog napora, razdražljivost, emocionalnu napetost i tjeskoba, smetnje koncentracije i pamćenja, nesanicu, te znojenje dlanova i trešnju ruku.

Solo u A-duru, op. 69

Koreografija i izvedba: Pravdan Devlahović

Dramaturgija: Ivana Sajko, Goran Sergej Pristaš

Glazba: Ludwig van Beethoven: Drugi stavak Sedme simfonije, op. 92 u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Lovre Matačića

Dizajn svjetla: Miljenko Bengez

I to se više ne računa kao početak

Koreografija i izvedba: Nikolina Pristaš /Ana Kreitmeyer

Dramaturgija: Ivana Sajko i Goran Sergej Pristaš

Glazba: Ivan Marušić – Klif

Kostim: Silvio Vujičić

Solo me je solo za dva izvođača – koreografa. Riječ je o postavi u kojoj se dodiruju dva različita koreografska solo materijala, mišljenja, procesa… Iako su oba sola rađena individualno i mogu se tako izvoditi, činila nam se zanimljivom upravo to supostavljanje, stapanje i prelamanje jednog u drugom.

Solo u A-duru, op. 69 Pravdana Devlahovića inicira pitanjima definiranja prostora oko tijela i gledanog prostora minimalnim promjenama koje svojom elaboracijom postepeno inficiraju cijelo tijelo. Pravdan konstantno korača svoj koreografski materijal po različitim točkama u prostoru tako da ga u trenutku pronalaska ostavlja u potrazi za novim. Time se izlaže i različitim perspektivama u odnosu spram pogleda koji dolazi izvana inkorporirajući osjećaj da biva promatran.

Solo I to se više ne računa kao početak Nikoline Pristaš nastao je iz želje za tematizacijom započimanja. Razmišljanje o konstantnom vraćanju koreografije na njen početak, o koreografiji kojoj se svaki puta iznova bitno promijeni samo kvaliteta, a da ona uvijek ostaje slična sebi, dovelo je do ideje ispisivanja jedne koreografske rečenice u različitim koreografskim fontovima. Odabrani fontovi našli su svoj tjelesni pandan u korištenju različitih perspektiva, tehničkih fokusa, formalnih strategija i orijentacija koje redefiniraju i različitosti u afektivnom rezultatu unaprijed postavljene rečenice.

Premijera: 04., 05. listopada 2002. na festivalu Octoberdans u Bergenu, Norveška

Predstava je igrana: Tjedan suvremenog plesa (Zagreb), Podewil, P.S. 122, Sushi San Diego, 4+4 Days Prague in Prague, Kanuti Gildi Tallin, Donumenta Regensburg…

Predstava je podržana od Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba.

Koreografija: Nikolina Pristaš (2), Pravdan Devlahović (tri), Aleksandra Janeva Imfeld (4)

Dramaturgija: Ivana Sajko, Goran Sergej Pristaš

Dizajn rasvjete: Goran Petercol

Dizajn kostima: Silvio Vujičić

Izvode: Jelena Vukmirica, Saša Božić, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Aleksandra Janeva Imfeld

2tri4 je plesna predstava koja unutar dijeljenog okvira predstavlja radove troje mladih koreografa. Kako je riječ o prvim koreografijama tih autora želja je bila omogućiti da autonomnost koreografskih rukopisa izađe na vidjelo, a zadržati samo pojedine formalne zadatosti koje su dijeljene od svo troje koreografa (zajednički odabir kompozitora, kostimografa, dizajnera svjetla i dramaturga).

2 je intimna – objedinjuje 2 različita tijela, 2 različita karaktera pokreta. 2 je temeljena na pokušaju da se održi kontakt unatoč namjerno zadanim preprekama: zatvoriti oči, osluškivati tijelo drugog i pronaći nijemi jezik komunikacije. Biti slijepa na sceni nije metaforičko uskraćivanje vizualnog, već upravo rad na pojačanoj osjetljivosti na vibracije koje ispunjavaju prostor oko plesačica. 2 je borba za stabilnost kroz minimalne mehanizme koji podržavaju strukturu: disanje, zvukove, vibracije zraka, memoriju prostora, osjećaj za drugog – nevidljivog.

Izvode: Jelena Vukmirica / Ana Kreitmeyer, Nikolina Pristaš

tri nastaje iz oduševljenja formom, iz trokuta i njegovog rastavljanja u dijagonalu, iz slika tijela u prostoru koja mijenjajući pozicije mijenjaju i prostor te iz promjena crpe svoj poetični potencijal. tri(o) je zatvorena forma – sklad koji se konstantno pokušava izbaciti iz ravnoteže. Neravnoteža je preduvijet kretanju, ali i mogući uzrok kretanja, razlog za podršku i osmišljanje novog kontakta koji će očuvati cjelinu. Ona je razlog za biti na sceni, budući da hotimični pomak iz balansa razara početnu kompoziciju i privatizira geometriju kroz intuitivnu potragu za povratkom sklada.

Izvode: Aleksandra Janeva Imfeld, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović

4 je izveden iz kontinuiteta prvog motiva – iz prirode jednog pokreta. On načima niz što ga razvija, mijenja, prenosi s tijela na tijelo, ostvaruje stalnu interakciju između 4 plesača koji proizvode varijacije istog odvajajući se od prepoznatljivosti početnog motiva. Tijelo stvara unutar logike mehanike, iz povezanosti 4 elementa koji zajedno čine stroj ovisan o konstantnoj i nepromjenjivoj osovini – objektu u prostoru. Mehaničko razmišljanje postaje izazov, dijelovi tijela sredstvo, a kombinatorika metoda za zatvaranje cjeline – prestanak rada.

Izvode: Saša Božić, Aleksandra Janeva Imfeld, Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović

Predstava realizirana u koprodukciji BADco. i Zagrebačkog Plesnog Ansambla

Predstava je nastala uz potporu: Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba

Režija: Goran Sergej Pristaš

Dramaturgija: Ivana Sajko

Scenograf: Goran Petercol

Glazba: Helge Hinteregger

Izvode: Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Aleksandra Janeva / Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak

Diderotov nećak ili krv nije voda je live-art/plesna predstava u kojoj se pokušava ispričati priča temeljena na sinopsisu Denisa Diderota za savršenu filozofsku dramu naslovljenu Sokratova smrt, koju slavni dramski pisac i teoretičar nikad nije pretvorio u dramski tekst. Predstava ima formu ozbiljne plesne lakrdije u kojoj pet izvođača-koreografa u različitim izvedbenim modelima uspostavlja višeslojan izvedbeni, narativni i interpretativni sustav prepun ekstremnih emotivnih i fizičkih situacija. Predstava je rađena prema fiksnom tematskom predlošku, ali sama razrada teme počiva na osobnim autorskim unosima izvođača, a izvedbu karakterizira strukturirana situacijska improvizacija.

GESTA, MOŽDA

01.

Teatar kao Afformance Art jest umjetnost ne-djelovanja i cezure. Dok se u performativnom još donekle može biti siguran da se nešto predstavilo u činu, aformativnost znači subvertiranje te iste sigurnosti u predstavljanju. Nestala je svaka izvjesnost činjenja, pozicija, smisla, a teatar možda uopće više ne zna čini li nešto, da li nečime rezultira ili da li nešto znači. Ako se složimo da je evropsko građanstvo krajem 19. stoljeća nepovratno izgubilo svoje klasične načine gestikuliranja što je proizvelo samo još strastveniju potragu za gestama samima, i kada je tijelo mnoštva počelo biti koreografirano i ispresjecano nervoznim grčevima i tikovima, teatar postaje mjestom na kojem se ta ničim garantirana potraga za gestom zbiva. Za razliku od aristotelijanski razlučenih načina djelovanja na poiesis, u kojem sredstva posjeduju vlastitu svrhu izvan sebe i praxis, koji je sam sebi svrha bez sredstava, gesta je sfera čiste medijalnosti u kojoj sredstva kao takva bivaju očitima. Teatar u svojoj aformativnoj gestikulaciji nije stoga niti skup sredstava kojima se želi postići određeni cilj, niti neka superiorna sfera u kojoj je događanje samo sebi svrha, već čisto izvan-jezično komuniciranje komunikabilnosti; kao da vam se nešto nalazi u ustima što vam onemogućava govoriti; kao izvođačeva improvizacija mišljena da kompenzira gubitak memorije ili nesposobnost govora. Teatar je tišina čiste gestikulacije. Ili, ako želite, geg – minimalna stvar.

02.

Kada se historiju iskusi kao prostor emergencije događaja pitanje anakroničnosti više ne zadovoljava. Povijest je slijedom inventar pluralnosti mogućnosti koje ovise o kairosu dane konstelacije. Pristup kojeg predlažemo ide za tim da sedimentirane prakse oslobodi njihova historicističkog balasta, pa određeni helenistički i rano kršćanski vokabular jest šiboletom dosljedno tranzitornog, minimalnog, humanog života. Bilo da je riječ o helenističkim tehnikama subjektivacije sebstva (parrhesia) ili o napetoj kršćanskoj budnosti u iščekivanju drugog nadolaska Krista (parousia), riječ je o tome da se svijet kao prostor događajnosti istovremeno misli kao objekt znanja i kao mjesto na kojem se subjekt iskušava u istini koja je on sam.

03.

Enigma moderniteta leži u posve čudnovatom obećanju koje iziskuje da stanje stvari istovremeno bude potpuno drukčije i da ono s druge strane u cjelosti ostane isto. Modernizam se u vlastitom samorazumijevanju razlikuje od klasičkog doba utoliko, što želi misliti realnost tog aporetičkog odnosa drukčijeg i istog, koji je antika držala isključivo virtualnim, gdje je pokušaj da se zbiljnost pojmi logički u istovremenosti sa svojim drugim bio simptomom nedopuštenog barbarskog prisezanja u znanje zajednice. Novost koja je bila za pojmiti sastojala se u izazovu da se realnost takvog odnosa ne izvodi više homogenom logikom identiteta, već da se ista locira u heterogeni prostor događaja gdje nijedan od aspekata djelatnosti (theoria, praxis, poiesis) ne može više jednoznačno i konačno potvrditi svoje prvenstvo. Homogenost logike i kontinuiteta izmještena je stoga u heterogenost hiperbologike i cezure, koje postaju elementi osmišljavanja nemogućeg obećanja. To nije ništa monumentalno i perceptibilno već se radi o nečemu što je skoro ništa, ili skolastički, o ens minimum. Ta minimalna stvar odnosa pak nije i ne može biti utemeljujuća kategorija a ipak je elementarnija od svih stvari koje mogu biti od eksplicitnog teoretskog interesa. Pitanje modernizacije tako primarno ne može biti ono koje pita po čemu se to modernitet kao historijska konfiguracija doista ili zapravo razlikuje od povijesnih događanja koja joj prethode, već je stvar da se ukaže na potencijalni karakter povijesnog vremena samog. Modaliziranje vremena ujedno znači i dokidanje ireverzibilnosti povijesti a to otvara prostor koegzistenciji singularnosti koja presjeca svako pojedinačno tijelo.

Petar Milat

Reference: Giorgio Agamben: Mezzi senza fine, Hent de Vries: Philosophy and the Turn to Religion, Michel Foucault: L’hermeneutique du sujet, Rodolphe Gasche: Of Minimal Things, Hans-Thies Lehmann: Postdramatisches Theater

Naš je skup najmnogobrojniji i najodabraniji. To vam je škola čovjekoljublja, obnavljanje starinskog gostoprimstva: mi skupljamo sve pjesnike koji propadnu; sve izvikane muzičare, sve pisce koje nitko ne čita, sve izviždane glumice i glumce, gomilu posramljenih bijednika, bezvrijednih guzolizaca na čijem čelu imam čast da se nalazim, kao hrabri harambaša plašljive družine. Nekoliko mladih odrpanaca koji ne znaju na koju stranu da se okrenu, ali koji su pristala izgleda; zlikovci koji se ulaguju gazdi i uspavljuju ga da bi naplatili kod gazdarice ono što ostane poslije njega. Izgledamo veseli, a zapravo smo svi neraspoloženi i vrlo gladni. Ni vukovi nisu tako pregladnjeli, niti su tigrovi svirepiji. Proždrljivi smo kao vukovi kad okopni snijeg poslije duge zime; kidamo kao tigrovi sve što nam padne šaka. Nikad nitko nije vidio zajedno toliko tužnih, pakosnih i gnjevnih životinja. Nitko ne može biti pametan ako nije glup koliko i mi.

Denis Diderot

Predstava se radila u programu artist-in-residence Art radionice Lazareti, premijerno je izvedena 7. kolovoza 2001.g. na Splitskom ljetu, zatim, 1. i 2. rujna na festivalu Karantena 5 u Dubrovniku, a igrala u redovitom repertoaru Teatra &TD u Zagrebu. Diderotov nećak ili krv nije voda predstava je skupine BADco. u koprodukciji Art radionice Lazareti, Dubrovnik, Teatra &TD, Zagreb i Splitskog ljeta. Uz potporu: Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba

Režija i koreografija: Goran Sergej Pristaš

Dramaturgija: Ivana Sajko

Glazba: Helge Hinteregger

Izvođači: Nikolina Pristaš, Pravdan Devlahović, Damir Bartol Indoš

Čovjek.Stolac (2000.) predstava je razvijena kao work in progress i prezentirana kao javna proba bez premijere. Istraživanje je temeljeno na mogućnosti obnavljanja autentičnog performansa Damira Bartola Indoša, Čovjek-Stolica, prvi puta izvedenog 1982. Željeli smo rekonstruirati i nadograditi originalni komad koristeći se plesnim improvizacijama najboljih mladih plesača u Hrvatskoj. Cilj je bio izgraditi kazališnu strukturu iz performansa kroz plesne varijacije.

Čovjek.Stolac glazbena je struktura improvizirane izvedbe, koja izbjegava sva semantička punjenja. Prije se može govoriti o korištenju parametara rudimentarnih odnosa tijela i predmeta, a ti su:

- Mentalni ulog energije i emocija u objekt
- Objektifikacija tijela
- Napetost između “tehničkog”i “prirodnog” tijela
- Napetost između reda objekata i reda tijela