Ove (kompozicije) su namjerno teške toliko koliko sam ih mogao načiniti jer smatram da smo okruženi vrlo ozbiljnim problemima u društvu i skloni smo misliti da je situacija beznadna te da je nemoguće učiniti nešto što bi sve okrenulo kako treba. Stoga mislim da ova glazba, koja je gotovo nemoguća, nudi trenutak prakticiranja nemogućeg.
John Cage

Nemogući plesovi izvedbeni je rad koji je nastao povodom izložbe posvećene američkom postdramskom kazališnom kolektivu Goat Island i premijerno je izveden u svibnju 2019. u Chicago Center for Culture. Rad je temeljen na dokumentaciji i partiturama sekvence "Impossible Dances" ("Nemogući plesovi") iz predstave Goat Islanda The Sea & Poison i zapisima Johna Cagea uz njegovu kompoziciju Freeman Etudes.

U Nemogućim plesovima tragali smo za novim oblicima prakticiranja nemogućeg. Nemogućnosti se otvaraju u izvedbenom prevođenju koreografije u koreografiju, zapisa u pokret, pjesništva u izvedbu. Nemogućnosti su nužnosti jer, dok srljamo prema uzavreloj planeti, ništa nije urgentnije od susreta bezbroja nemogućnosti.

Režija: Goran Sergej Pristaš
Dramaturgija: Tomislav Medak
Koreografija i izvedba: Nikolina Pristaš, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec, Marta Krešić
Video: Goat Island, The Sea & Poison
Produkcija: Lovro Japundžić

CHICAGO
Premijera: 24.05.2019. u 20 sati / Prije izvedbe bit će održan razgovor s umjetnicima koji vodi Erin Manning s početkom u 19 sati
Reprizne izvedbe: 25.5. u 19 sati i 26.5. u 14 sati
Chicago Cultural Center, Sidney R. Yates Gallery, 4. kat Sjever, Chicago

ZAGREB
Premijera: 01.06.2019. u 19 sati
Hala V (Tehnički muzej) – u sklopu programa 20. Platforma.hr

Projekt su podržali Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

“Pruševski bi već sada mogao predvidjeti kakvu tvorevinu statičke mehanike u smislu umjetnosti i svrsishodnosti treba smjestiti u središte svijeta, ali nije mogao predosjetiti ustrojstvo duše doseljenika tog zajedničkog doma posred ravnice i tim više zamisliti stanovnike tog budućeg tornja nasred cijeloga svijeta. Kakvo će tada biti mlado tijelo i od kakve će čarobne sile početi tući srce i razmišljati um?”
Andrej Platonov Iskop

Jedinstven projekt zagrebačkog kazališnog kolektiva BADco. - predstava-izložba Iskop na lokaciji jednokatne vile na Vrhovcu 38 u Zagrebu, danas poznate pod nazivom Zbirka Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu - kreće od istraživanja utopijskih premisa planiranja budućnosti stanovanja, socijalizacije i razmjene te neposredne uvezanosti trajanja životnog vijeka s njihovom realizacijom. U napetosti između imaginacije, rada, mladosti i smrti BADco. sa suradnicima iz polja plesa, arhitekture, dizajna i glazbe istražuje i suvremenu ulogu umjetnika u relacijama proizvodnje i umjetničkih praksi.

Ovo izvedbeno istraživanje ostavštine utopijske gradnje dvadesetog stoljeća svoja polazišta nalazi istovremeno u megastrukturama Vjenceslava Richtera iz kasnih 1960-ih godina (Sinturbanizam, Heliopolis), konceptualnim meta-konstrukcijama američkog arhitekta Lebbeusa Woodsa, te distopijski-satiričnom romanu Andreja Platonova Iskop.

Andrej Platonov jedan je od najvećih i najintrigantnijih ruskih pisaca dvadesetog stoljeća. Njegova dva najznačajnija djela, Čevengur i Iskop (nastali u periodu 1926. - 1930.) uronjena su u distopijsku problematiku te prikazuju deformaciju utopističke ideje u rukama čovjeka (neukog, pohlepnog ili pak slabog). Junaci kratkog romana Iskop grade veliki toranj, proleterski dom, koji će omogućiti zajednički život svim pripadnicima radničke klase. Taj dom simbolizira svijetlu budućnost i utopijsko društvo, ali do kraja romana radnici ne uspijevaju saliti čak ni temelje toga zdanja.

“A ja se sama nisam htjela roditi jer sam se bojala da će mi majka biti buržujka.”
Andrej Platonov Iskop

Predstava-izložba Iskop koreografski istražuje specifične konstrukcijske principe i gravitacijske zadatosti arhitektonskog oblikovanja te socrealističke prikaze tijela. U ranim sovjetskim socrealističkim prikazima naglašene fizičke snage, revolucionarnog žara i idealizirane budućnosti upravo lik mlade djevojke predstavlja cjelinu društva.

Rana djela Platonova često poistovjećuju odraslu ženu s predrevolucionarnom buržoazijom - nadilaženje seksualnog odnosa stoji za pobjedu nad smrću, a na mjesto žudnje za ženskim tijelom dolazi žudnja za budućnošću, za novim, komunističkim društvom (Oxana Timofeeva). Utoliko su muški likovi kod Platonova osuđeni na sentimentalno sjećanje na onu koja je prošla ne zaustavljajući se ili na opscenost trzajuće ruke u džepu pri pogledu na pionirke.

U ironičnom obratu kraja romana iskop nikad dovršene građevine novog društva, “maternica za dom budućeg života” postaje grob djevojke Nastje, otjelovljenje ispražnjenog obećanja budućnosti.

U Iskop ulazimo kroz izvedbenu čitaonicu, dok će čitav projekt pratiti radionice i predavanja organizirana u suradnji s Urbanističkom platformom.

Režija: Goran Sergej Pristaš
Koreografija: Nikolina Pristaš
Dramaturgija: Ivana Ivković
Izvedba: Antonia Dorbić, Ana Kreitmeyer, Marta Krešić, Priska Pia Pristaš, Kalliopi Siganou, Evita Tsakalaki
Glazba i grafički dizajn: Andro Giunio
Kostim: Silvio Vujičić
Prostor / čitaonica: Dinko Peračić i Miranda Veljačić / Platforma 9,81
Prijevod: Rafaela Božić-Šejić
Tehnička podrška: Damir Prizmić i Miljenko Bengez
Produkcija: Lovro Japundžić
Fotografije: Marko Ercegović
Odnosi s javnošću: Zrinka Šamija

Koprodukcija: BADco. i Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu

Autorska prava za hrvatski prijevod Iskopa Andreja Platonova ustupila je Naklada Breza.

Korišteni citati Lebbeusa Woodsa © Estate of Lebbeus Woods; prijevod: Ivana Ivković

Hvala: Vesna Meštrić, Božo Dujmović, Leo Modrčin, Lana Pukanić, Aleksandra Wagner, Ante Pejić, Tomislav Medak, Zrinka Užbinec, klub za net.kulturu mama

Premijera: 16. studenog 2018. u Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter

Produkciju Iskop podržali su Gradski ured za kulturu Grada Zagreba i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Rad kolektiva BADco. podržava Zaklada Kultura nova.

Projekt je pripreman u Centru za kulturu Novi Zagreb, POGONu Jedinstvo – Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade te Zbirci Vjenceslava Richtera i Nade Kareš Richter, Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu.

Urbanističku platformu čine organizacije iz područja nezavisne kulture, udruge Art radionica Lazareti, BADco., Drugo more, KA-MATRIX, Kontejner, Multimedijalni institut, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Centar za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata, Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.

Svaki kolektivni kazališni proces kreće susretom pa tako i svaki sklop zaživjelih odnosa među autorima, institucijama i gledateljima ima karakter ishoda susreta: mogao se i ne dogoditi iako se dogodio. Princip uvjetovanja susreta jest stalno stanje nedovršenosti, nedovršenost ne kao nepotpunost, nego kao načelo stvaranja kroz prekidanje – premijerno, interpretativno, ekonomsko… Taj princip ne kreće od načela nužnosti, od načela da segmenti umjetničkog procesa proizlaze iz nužnosti nego da postaju nužnima. Svi su susreti, kao i ishodi, izloženi slučaju pa se i njihova uvjetovanja mogu odrediti isključivo radom unatrag.

Relativno brzi ritam proizvodnje predstava, upućenost umjetnika prvenstveno na budući život  i distribuciju novih djela, susljedno tome i kronični nedostatak vremena za sagledavanje minulog rada i javnih tragova tog rada provociraju potrebu za osvtranjem, za usporavanjem, za prekidom kao umjetničkom gestom koja, zauzvrat, omogućuje stvaranje uvjeta za nove početke. Ova instalacija jedno je takvo povlačenje kočnice sa željom: Ponovno razmisliti o nečemu. Vidjeti kako radi. Čuti zvuk prekida.

Instalacija Strgane izvedbe pisanje je “sa strane” naše primarne umjetničke proizvodnje i nosi ime vlastitog procesa nastajanja; valjalo je strgati izvedbu u niz bilježaka, dojmova, iskustava, opažaja ne bi li je se moglo vidjeti ponovno ne kroz interpretaciju značenja koja proizvodi, nego kroz način na koji radi, susrete koji su se mogli dogoditi i njezinu malu moć da nešto i ustanovi.

Predstava koju smo podvrgli tom analitičkom procesu je Fleshdance (2004), nastala kao problemsko istraživanje slikarskih triptiha Francisa Bacona.

Instalacija je realizirana u suradnji izvedbenog kolektiva BADco. sa snimateljem Ivanom Slipčevićem – Slipkeom, montažerom Bojanom Perićem i likovnim umjetnikom Igorom Pauškom. Autori tekstova proizašlih iz procesa analize su Goran Sergej Pristaš i Zrinka Užbinec, a u instalaciji se još koriste i fragmenti iz tekstova Marcela Prousta, Samuela Becketta i J. G. Ballarda. Glazba, kostimi i video korišteni u instalaciji pripadaju originalnoj predstavi.

U postavu se koristi ALVES, sustav za algoritamsku montažu video materijala uživo, autora Daniela Turinga. Video skripte (ALVES): Tomislav Medak. Stručni suradnik: Anton Koch.

Autorski tim predstave Fleshdance čine Nikolina Pristaš (koreografija i izvedba), Pravdan Devlahović, Ana Kreitmeyer, Zrinka Užbinec (izvedba), Ivana Ivković i Goran Sergej Pristaš (dramaturgija), Silvio Vujičić (kostimi), Helge Hinteregger (glazba), Oliver Imfeld (video).

Instalacijski postav Strgane izvedbe uključuje i jedinice žive izvedbe na svaki puni sat tijekom cijelog trajanja izložbe.

Otvorenje instalacije biti će u srijedu 04.12.2013. u 20:00 u Galeriji Nova (Teslina 7, Zagreb), a izložba ostaje otvorena do subote 07.12.2013. u radnom vremenu galerije.

Projekt je podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH

Otvorenje instalacije biti će održano u sklopu Salona Eksplodirani prikazi izvedbe – poprišta analize, poprišta poetike, javnog događanja LABO21 – Evropske platforme za interdisciplinarna istraživanja umjetničkih metodologija partnera BADco. (Zagreb), Random Dance (London), Troubleyn (Antwerp) i International Choreographic Arts Centre (Amsterdam). Platforma LABO21 je podržana od programa Kultura Evropske zajednice.

Hvala WHW – Što, kako i za koga i Galeriji Nova.

Products can be attacked only with counterproducts. Television criticism must set out from the historical corpus of the medium, namely, television as an industrial enterprise. What is more, any self-determination of the viewers, as the foundation of a possible emancipatory development of television, must measure itself against this industrial dimension: that is, by what cannot automatically be detected within an individual broadcast. Television can be transformed not on the level of the individual program, but of its entire history, which determines that program.

– Oskar Negt, Alexander Kluge: Public Sphere and Experience

Televizija, javni medij, pratilac poslijeratnom usponu države blagostanja, no medij čije zlatno doba je prošlo. Komercijalizacija televizije pomiče njezinu društvenu funkciju iz one generatora zajedničkog iskustva prema marketinškom stroju. Danas, kada je suputnik razaranja te iste države blagostanja, televizija kao medij simptomatično odražava fragmentiran društveni doživljaj tjeskobe.

TVolution will not be televised je protuprijedlog televiziji kakvu poznajemo. Ova izvedbena instalacija je zatvorena petlja televizijskog okoliša napučenog izvedbenim intervencijama u polju melodramatskog kao dominantnog društvenog sentimenta naše epohe.

TVolution will not be televised koristi ALVES  sustav za algoritamsku montažu video materijala uživo nastao u suradnji s njemačkim dizajnerom sučelja Danielom Turingom. Izvedbena instalacija predstavljena u Göteborgu u travnju 2013 dio je procesa rada na predstavi Dodatak histerije, ubrzanja… – melodrama koja je premijerno izvedena u listopadu 2013.

Koprodukcija BADco. i SKOGEN

Projekt podržan od: Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstva kulture RH

The present times, ridden with the sustained crisis of capitalism, environmental catastrophes and the depletion of common resources, require a reordering of economic and political relations on a global scale. As is repeatedly echoed throughout our work: When there is not enough for everybody, there is no equitable order that can be negotiated. It can function and be understood only on the basis of active policing of differential entitlements and exclusions. Yet attempts to fathom the ongoing reordering of the global space and to imagine a different course of social development to the existing capitalist system run aground at the limits of representation of systemic totality and the fragmention of agency within it. Even in the face of crass injustices, the collective capacity to imagine and project the common future remains captured in images, creating generalised desires, consumerist fragmentation of responsibility and a sense of public progress that are ultimately mobilised to sustain and maximize private profit. Our work reflects this conundrum using what’s most immediate to us as theatre makers: investigating strategies of representation, spatial orderings of representation, future scenarios and asymmetric acts of collective communication.

This work starts as a spatial gesture: an insertion of the outside space into the exhibition room. The back wall has been replicated in the space, and the non-space behind the original wall now populates the exhibition room. This non-space, found outside, might be any number of things – anything that can be imagined. For all we know it is a theatre scene, a stage – and this exhibition room might be just a backstage. But it’s not quite that – it’s a withdrawal of space, a double negativity: not quite this exhibition space, not quite a different place. Well, it could be anything that can be imagined, but many more things that cannot. Maybe a totality of global processes outside of this room that begs the question of how it can be represented.

This work endures as a temporal gesture: it records in images the comings and goings. Theatre, our line of work, always requires our presence. It cannot take place if we’re not there. Imagine if we miss a flight! And here we remain in our absence. In recorded images – as you will too. And in images on screens you will see the presence of your absent fellow-visitors, just as you will perhaps witness the absence of your own presence. Become co-present in time with someone who is not with you in the space. The image is a time machine, a transport in time. It opens and forecloses the imagination of the future.

This work demands a scopic act: the much maligned capacity of images to capture our imagination and to supplant our sociality by its simulation is only commensurate with our capacity to always produce new images, new configurations and new disfigurations of images. Here it’s no different. Produce images we did, attempted to create  images differently we did. And, yet, things don’t stop here. There seems to be something incomplete in images that coax out our action in the receptive act of viewing: our intent capacity to become captured, our passionate passivity in surrendering to our own hijacking, our engaged absorption in the intimacy of images. And it’s not the sovereign, enlightened viewer that is the agent of this activity. Rather it’s a beholder that loses her hold as she becomes immersed in an image and the image loses its clarity as she starts deciphering its detail, unraveling a scene that becomes more and more impossible to relate to as she looks closer and closer, requiring a spiral of reading, a responsibility disturbed by the non-totalizable subject of the image.

Responsibility for the Things Seen is based on BADco.’s analytical performative principles. It is an evolving work, presented here in Venice as ‘theatre by other means’- through an installation and an intervention. It consists of following elements that form an integral work:

• A door left open on the back wall of the exhibition space, suggesting an imaginary space behind.
• The replica of that same wall displaced into the exhibition space letting the non-space outside into this room.
• Five video displays: three set behind the back wall and accessible through cutouts in the wall, and two on the displaced replica wall.
  • Three videos behind the back wall provide intimate cinematic accounts, each accessible only to one spectator at any one time, of displacements in space, image and human presence. The first is a photo essay. The second is a mix of choreography of performers absent from the actual exhibition space and the inadvertent movement of exhibition visitors who are present. The third display shows a live camera shot processed by software subtracting or adding the human presence in the exhibition space.
  • Two interactive videos on the two replica wall displays show short cinematic narratives algorithmically edited in real time using prerecorded material and live feed from cameras in the exhibition space.
• Intermittent choreographic interventions during the opening days of the Biennale.

Presented at the 54th International Art Exhibition – la Biennale di Venezia as part of the Croatian Exhibition, 2011

Curators: What, How and for Whom/WHW

Venue: Arsenale

BADco. are Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Lovro Rumiha and Zrinka Užbinec

Software and interactive installation: Daniel Turing

Light design: Alan Vukelić
Cinematography and still photography: Dinko Rupčić
Camera assistant: Hrvoje Franjić
Video editing: Iva Kraljević
Costumes: Silvio Vujičić
Architect: Ana Martina Bakić
Additional performer: Ivo Kušek
Architectural visualisation: Antun Sevšek
Draftsmen: Igor Pauška, Slaven Josip Delalle
Production assistant: Valentina Orešić
Modelers: Lidija Živković, Ivana Hribar, Barbara Radelj
Promotional photos: Dinko Rupčić, Ivan Kuharić
Props production: Zagreb Youth Theatre workshop

Coproduced by: BADco., Ministry of Culture of the Republic of Croatia and Zagreb Youth Theatre.

Supported by: City Office for Culture, Education and Sports – City of Zagreb

tiskara Borba, Preobraženska 6
ulaz u vežu s Cvjetnog trga

prostor je otvoren od 09. prosinca 2005. u 18:00
10. – 14. prosinca 2005. od 12:00 do 22:00

Projekt …2005… skupine BADco. ostvaren uz podršku Nevidljivog Zagreba, Platforme 9,81, podnaslovljen kao dijeljeni prostor, svojevrsna je kompleksna instalacija naseljena projektima, oblicima rada i komunikacije te suradničkim modulima karakterističnim za djelovanje skupine, a kojim BADco. obilježava završetak svoje prve petoljetke.

U prostorima bivše tiskare Borba, danas u vlasništvu TISKA, tijekom šest dana članovi skupine i suradnici na dosadašnjim i budućim projektima otvorit će vrata u prezentacije istraživačkih projekata, predstava, arhiva, instalacija, performansa, videa itd. i na taj način pokušati prezentirati kompleksnost odnosa unutar skupine, autorske i kolektivne pozicije, procedure razvoja projekata, ali i pokrenuti diskusiju na teme koje se čine relavantnim kako za rad skupine, tako i za širi umjetnički kontekst. Program podijeljen u šest dana tematizirat će nadovezivost i funkcionalnost umjetničkog istraživanja, kompleksne sklopove izvedbe, izvedbene mašine te različite aspekte komunikacije neuspjeha i krize unutar projekata, skupine i javnosti.
Šestodnevni program uključuje pet predstava, šest instalacija, pet prezentacija istraživanja, dvije javne diskusije, predavanje, koncert, niz video projekcija i stalnu DVDteku s radovima BADco. i njihovih suradnika. Pored članova BADco. u projektu sudjeluju Simon Bogojević – Narath, Damir Gamulin, Daniel Fischer, Oliver Frljić, Helge Hinteregger, Emil Hrvatin, Ana Hušman, Oliver Imfeld, Damir Bartol Indoš, Aleksandra Janeva, Ivan Marušić – Klif, Petar Milat, Goran Petercol, Vedran Peternel, Platforma 9,81, Silvio Vujičić i brojni drugi.

Program:

U prostoru Tiskare će svakodnevno biti otvorene izložba plakata BADco. projekata, te DVD-teka sa snimkama BADco. predstava i radovima naših suradnika koje možete slobodno pogledati po vlastitom izboru.