1 poor and one 0 / 1 siromašan i jedna 0

World premiere: 17.-19.10.2008 @ 19:30 Dom im Berg, Graz

PHOTOS from the premiere in Graz! and more photos!

Directors: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
Authors and performers: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
Dramaturgy: Ivana Ivković
Stage: Slaven Tolj
Costume design: Silvio Vujičić
Video: Ana Hušman
Light design: Alan Vukelić
Sound design: Ivan Marušić-Klif
Sound technician: Jasmin Dasović

Company manager: Lovro Rumiha

Inspired by the work of Auguste and Lois Lumiere, Samuel Beckett, Vlado Kristl, Jean-Luc Godard and Harun Farocki.

Coproducers: Steirischer Herbst, University of Zagreb – Student center – Theatre &TD

Supported by: Zagreb City Council for Education, Culture and Sport; Ministry of Culture of Republic of Croatia

In 1 poor and one 0 BADco. returns to the scene of the first film ever shot – Workers Leaving The Lumiere Factory: the factory gates. The first moving images ever made show workers leaving their workplace. The movement of the workforce from the place of industrial work into the world of film: the starting point for the problematic relationship between cinema and the portrayal of work.

From its outset cinema tended to leave the manual labor out of the picture, focusing rather on atomized stories of individual workers once they have left their workplace: their romances, their transgressions, their destinies in the course of world events. Cinema starts where work ends.

Starting from these initial images, 1 poor and one 0 sets about exploring the multiple ways of leaving the work behind. What happens when you get tired? When is the work we devote ourselves to exhausted? What comes after work? More work? What happens when there is no more work? What is the complicity between the history of contemporary dance and the history of post-industrialization?

1 poor and one 0 is a twofold performance: while the performers develop the manifold forms of dissolution of the working subject before the audience, the audience is slowly drawn into a process of transformation: from the popular medium of cinema to the political theater of populism. Theater exhausted in moving images, images exhausted in the theater of movement. A change of perspective.

First the body. No. First the place. No. First both. Now either. Now the other. Sick of the either try the other. Sick of it back sick of the either. So on. Somehow on. Till sick of both. Throw up and go. Where neither. Till sick of there. Throw up and back. The body again. Where none. The place again. Where none. Try again. Fail again. Better again. Or better worse. Fail worse again. Still worse again. Till sick for good. Throw up for good. Go for good. Where neither for good. Good and all.

– Samuel Beckett, Worstward Ho, 1983
Little by little we are replaced … by uninterrupted chain of images, enslaving one another, each image at its place, as each of us, at our place, in the chain of events on which we have lost all power.
– Dziga Vertov Group, Here And Elsewhere, 1972

This circulation of value in the cinema-spectator nexus is itself productive of value because looking is a form of labor.
– Johnathan Beller, Cinema, Capital of the 20th Century, 1994

The first camera in the history of cinema was pointed at a factory, but a century later it can be said that film is hardly drawn to the factory and is even repelled by it. Films about work or workers have not become one of the main genres, and the space in front of the factory has remained on the sidelines. Most narrative films take place in that part of life where work has been left behind… In the Lumière film of 1895 it is possible to discover that the workers were assembled behind the gates and surged out at the camera operator’s command. Before the film direction stepped in to condense the subject, it was the industrial order which synchronized the lives of the many individuals.
– Harun Farocki, Workers Leaving the Factory, 2001

———————————————————————————————

Praizvedba: 17.-19.10.2008 @ 19:30 Dom im Berg, Graz

FOTOGRAFIJE sa premijere u Grazu! te još fotografija!

Hrvatska prmijera: siječanj 2009., Teatar &TD, Zagreb

Režija: Tomislav Medak & Goran Sergej Pristaš
Autori i izvođači: Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Aleksandra Janeva Imfeld, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš, Zrinka Užbinec
Dramaturgija: Ivana Ivković
Scena: Slaven Tolj
Kostimi: Silvio Vujičić
Video: Ana Hušman
Oblikovanje svjetla: Alan Vukelić
Oblikovanje zvuka: Ivan Marušić-Klif
Tonski tehničar: Jasmin Dasović

Producent: Lovro Rumiha

Nadahnuto djelom Augusta i Loisa Lumièrea, Samuela Becketta, Vlade Kristla, Jean-Luca Godarda i Haruna Farockija.

Koprodukcija: Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar – Teatar &TD, Steirischer Herbst

Podržali: Ured za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

U predstavi 1 siromašan i jedna 0 vraćamo se na prizorište prvog filma – Izlazak radnika iz tvornice Lumière – na tvornička vrata. Prve snimljene pokretne slike prikazuju radnike kako napuštaju radno mjesto. Prelazak radništva iz mjesta industrijskog rada u svijet filma: tu započinje problematičan odnos filma i prikazivanja rada.

Od svojih početaka film teži izostavljati iz kadra manualni rad, fokusirajući se na atomizirane priče pojedinih radnika nakon što napuste svoje radno mjesto: njihove romanse, njihove prijestupe, njihove sudbine u vrtlogu svjetskih događanja. Film počinje kada rad skonča.

Polazeći od tih prvih pokretnih slika 1 siromašan i jedna 0 preispituje različite načine napuštanja rada. Što se događa kada nas savlada umor? Kada se iscrpi naš rad? Što dolazi nakon rada? – Još više rada? Što se događa kada rada ponestane, kada se tvornica zatvori, radnici uđu u štrajk ili postanu nezaposleni? Koje su poveznice između povijesti suvremenog plesa i povijesti postindustrijalizacije?

1 siromašan i jedna 0 je predstava iz dva sloja: dok izvođači pred publikom izlažu različite načine rasapa subjekta rada, publika biva uvučena u proces preobrazbe: iz popularnog medija kina u politički teatar populizma. Teatar iscrpljen u pokretnim slikama, slike iscrpljene u teatru pokreta. Perspektiva se mijenja.

Prvo tijelo. Ne. Prvo mjesto. Ne. Prvo oboje. Sada bilo koje. Sada drugo. Mučno od jednog probam drugo. Natrag mučno od oboje. I dalje. Nekako dalje. Dok mi nije mučno od oba. Povratim i odem. Gdje nema nijednog. Dok mi nije mučno od tamo. Povratim i natrag. Tijelu ponovno. Gdje ga nema. Mjestu ponovno. Gdje ga nema. Pokušam ponovno. Ne uspijem ponovno. Bolje da ponovno. Ili bolje da gore. Ne uspijem gore ponovno. Još gore ponovno. Dok mi nije mučno. Povratim zauvijek. Odem zauvijek. Gdje nijedno nije zauvijek. Zauvijek i sve.

– Samuel Beckett, Nagore, 1983.

Postupno bivamo zamijenjeni… neprekinutim lancem slika, slike koje porobljuju jedna drugu, svaka slika na svom mjestu, kao i svatko od nas, na svom mjestu, u lancu događanja nad kojima smo izgubili svaku moć.
– Dziga Vertov Group, Ovdje i drugdje, 1972.

Samo kolanje vrijednosti u sklopu kino-gledatelj postalo je proizvodnjom vrijednosti jer gledanje jest oblik rada.
– Johnathan Beller, Kino, kapital 20. stoljeća, 1994.

Prva kamera u povijesti kinematografije bila je uperena prema tvornici, no stoljeće kasnije mogli bismo reći da tvornica ne privlači film, štoviše ona ga odbija. Filmovi o radu ili radnicima nisu postali jednim od temeljnih žanrova, a prostor ispred tvornice ostao je na marginama. Većina narativnih filmova događa se u onom dijelu života koji počinje nakon što rad završi… U filmu braće Lumière iz 1895. može se naslutiti da se radnike sabralo iza tvorničkih vrata i da su preko praga nahrupili na snimateljevu zapovijed. Filmskoj režiji koja kondenzira subjekt prethodila je industrijska zapovijed koja je sinkronizirala živote mnoštva pojedinaca.
– Harun Farocki, Izlazak radnika iz tvornice, 2001.